U 1930-ima, 40-ima i 50-ima prosječna žena - često udana majka - mogla je gledati Bette Davis ili Joan Crawford i maštati o emancipaciji, no tada bi je utješila Doris Day kao predstavnica vječne djevice u potrazi za ljubavlju. Ostvarenje emancipacije u 1970-ima gotovo je uspjelo izvući žene "iz kuhinje", dok su ih istodobno filmovi za djevojke praktički gurali natrag u nju. Od sredine 1980-ih godina filmski žanr chick flick prerastao je u pravi kulturni i sociološki fenomen u filmskoj industriji i odražava snove i čežnje modernih mladih žena uz naslove kao što su Kad je Harry sreo Sally, Zgodna žena, Dnevnik Bridget Jones, Vrag nosi Pradu, Plavuša s Harvarda, Seks i grad, a svi su bili velike uspješnice i u SAD-u i u ostatku svijeta.
"Ženski filmovi" podložni su nizu veoma složenih pravila i konvencija kojima je glavni cilj izazvati određene emocije i osjećaje. Holivudski studiji čak drže predavanja svojim scenaristima kako bi shvatili temeljne postavke ovoga žanra i tako iskoristili dobitnu formulu, kao što Hollywood uvijek čini, dok se ona ne iscrpi.