Grimizno slovo (1995)

Doseljenička kolonija u zaljevu Massachusetts Bay, 1666. Napustivši domovinu, mlada emancipirana Engleskinja Hester Prynne (D. Moore) otpočinje život u novom svijetu. Udana za liječnika dr. Rogera Prynnea (R. Duvall), Hester u koloniju stiže sama očekujući da joj se suprug ubrzo pridruži. Slobodoljubiva i modernih nazora, Hester odmah po dolasku izazove nerazumijevanje konzervativnih sumještana predvođenih namjesnikom Johnom Bellinghamom (E. Hardwicke) i propovjednikom Thomasom Cheeverom (R. Dotrice), koji s mjesnim indijanskim stanovništvom žive u krhkom primirju. Hester uskoro privuče naočiti propovjednik Arthur Dimmesdale (G. Oldman), pa kad do nje stignu vijesti da joj je suprug na putu do kolonije poginuo u obračunu s Indijancima, ona s njim započne strastvenu vezu.
Zatrudnjevši, Hester se izvrgne oštroj osudi sredine, ali ni po koju cijenu ne pristaje otkriti identitet djetetova oca. Čak ni onda kada se iznenada pojavi Roger koji nije poginuo, već je cijelo vrijeme bio u indijanskom zarobljeništvu. Jedan od kapitalnih romana američke književnosti 19. stoljeća "The Scarlet Letter" iz 1850. autora Nathaniela Hawthornea (1804.-1864.) u suvremenim je interpretacijama stekao reputaciju protofeminističkog manifesta čija se oštra osuda naličja američkog puritanskog svjetonazora, odnosno, njegova licemjerja prema položaju žena u društvu, i dan danas čini iznimno svježom i poticajnom u svojoj analitičnosti. Osim toga, riječ je i o vrlo kompleksnoj knjizi bogatoj psihološkim raščlambama likova, ponajprije glavne junakinje Hester Prynne, pa je njezino prenošenje na kazališne daske ili filmsko platno oduvijek smatrano velikim izazovom. Ranije ekranizacije romana, ponajprije one Roberta Vignole iz 1934. i Wima Wendersa iz 1973., nisu zavrijedile najviše ocjene, pa je namjera redatelja Ronalda Jofféa (Polja smrti, Misija) da realizira vlastitu filmsku viziju slavnog teksta u SAD-u dočekana uz mnoga odobravanja. No, njegova je romantična drama s glumačkom zvijezdom Demi Moore (Duh, Nemoralna ponuda) u glavnoj ulozi neposredno nakon premijere ocijenjena velikim promašajem i upravo neshvatljivom trivijalizacijom Hawthorneova romana. Prema kritičarima, film je umjesto slojevite priče o emancipiranoj ženi iz 17. stoljeća i hipokriziji okoline predstavio jednodimenzionalni ljubić. Uz to, scenarist je u filmskoj inačici radikalno izmijenio i završetak romana, a time i njegovu poantu. No, treba istaknuti zadivljujuću glazbu peterostrukog oskarovca Johna Barryja i scenografska rješenja Roya Walkera.