Zastavnik I klase u mirovini uvijek je živio u uvjerenju kako svaka stvar mora biti na svom mjestu. Tako je vjerovao u pobjedu i kada mu je svraka ukrala zlatni sat sa posvetom, priznanje za njegovu četrdesetogodišnju borbu za bolje sutra. Krenuo ga je tražiti, uvjeren da ga mora naći. Vjerovao je da je ovo zemlja dobrih ljudi koji će mu pomoći da bolesnu kćer pošalje na liječenje u Švicarsku. I bio je u pravu. Cijeli grad mu je pomogao da otputuje, a ona je u stvari bila zdrava. Kada je to shvatio, prestao je vjerovati...