Dalekih šezedesetih tek utemeljeno prekosavsko naselje Zapruđe bilo je napučeno mladima. No danas to je naselje staraca i invalida. Pa ipak, to naselje, takvo kakvo jest, krije nekoliko neugaslih oaza ljudskosti. Među neformalnim, a istaknutijima je svakako krojački salon Tereza, čiju vlasnicu, Terezu, rese neke neprijeporne vrline. Osim što je vrsna krojačica, koja se umije nositi i s najsloženijim modnim zahtjevima, ona se silom prilika morala prilagoditi siromašnoj klijenteli naselja ograničivši se tek na sitne prepravke već iznošenih odjevnih predmeta. Usporedno sa svojim krojačkim poslom Tereza je, osjećajna kakva jest, otvorila vrata svoga salona i onim brojnim nesretnim ženama sa stubišta (ali i drugih zgrada u naselju), koje su stjecajem životnih okolnosti ostale posve same i koje su u Terezi našle suosjećajnu slušateljicu i sugovornicu. Osjećajna krojačica udomila je i malu grlicu koju je našla ispred ulaznih vrata slomljena krila. Ptica se brzo navikla na svoje novo stanište i društvo krojačkog salona.