Donna (E. Rohm) i njezino dvoje djece, 9-godišnja Amber (S. Hough) i 5-godišnji Rick, nekoliko puta na tjedan posjećuju djeda i baku. Kako kod njih u garaži ima više mjesta, djeca ondje drže i svoje bicikle, pa čim dođu, naprave nekoliko krugova po kvartu. Tako je bilo i toga subotnjeg popodneva u siječnju 1996. godine. No, s te vožnje Rick se vratio sam. Očevidac, starac lošeg vida, čuo je dječje krikove i uspio vidjeti da je muškarac, bijelac, s kaubojskim šeširom, nasilno utrpao djevojčicu u svoj crni kamionet. Potraga ni nakon četiri dan nije dala rezultate, a glavni istražitelj pripremio je Donnu na najgore, jer, statistički, već poslije dva dana šanse da oteto dijete pronađu živo minimalne su...
Pola godine kasnije Donna se preko senatora zalaže da se u kongresu izglasa zakon i osigura novac za osnivanje sustava uzbunjivanja u slučaju otmice djece. "Ako možemo imati uzbunu u slučaju elementarne nepogode, zašto ne bismo imali i za ono što nam je najdragocjenije - spasavanje naše djece?" kaže ona. A kad je u Kongresu pitaju je li istražila podatke - koliko se statistički isplati ulagati u taj sistem, Donna kroz suze objašnjava: "Statistički? Mom djetetu najdraži je predmet bilo kreativno pisanje; najdraže jelo špageti... ona za mene nije statistički podatak, to je moje dijete!"