Nakon što je njegov prethodni igrani film, nagrađivana drama "Duboke Božje želje" snimljena 1968. godine, na kino-blagajnama na domaćem tržištu zabilježila slabije rezultate, glasoviti japanski redatelj Shôhai Imamura (Svinje i ratni brodovi, Balada o Narayami, Jegulje) odlučio je realizirati projekt skromnijeg proračuna.
Posrijedi je drugi dokumentarac u njegovoj dotadašnjoj karijeri, snimljen tri godine nakon sjajnog "Čovjek iščezava", intrigantne priče o običnom čovjeku koji jednostavno nestane, ostavljajući iza sebe posao, rodbinu i sav imetak. Odabrani stvarni događaj Shôheiju Imamuri, nekadašnjem studentu povijesti koji je prva iskustva rada na filmu stjecao kao pomoćnik nekih od najvažnijih japanskih redatelja uopće poput Yesujirâ Ozua i Masakija Kobayashija, poslužio je za maestralno poigravanje očekivanjima publike i stvaranje djela u kojem je stvarnost teško razlikovati od fikcije.
Ispovijedajući se pred kamerom, emotivna Chieko, koja je 1945. bila 15-godišnjakinja, opisuje svoje odnose s različitim muškarcima, poput agresivnog i nasilnim ispadima sklonog mladića, a ne libi se priznati ni da se u želji ostvarivanja boljeg života odlučila na bavljenje prostitucijom s američkim vojnicima. Kroz njezino pripovijedanje u pozadini se jasno oslikava kompleksan poslijeratni odnos Japana i Amerike, čega ona kao da nije svjesna, ili možda namjerno bježi od neugodnih činjenica.
Shôhei Imamura, promišljen i zreo modernist te najvažniji predstavnik novovalnih tendencija u japanskom filmu, priču svoje sugovornice oblikuje u vizualno dojmljivu, vrlo sugestivnu i često provokativnu cjelinu koja imponira i izvrsnom crno-bijelom fotografijom redateljeva čestog suradnika Masaoa Tochizawe (Duboke Božje želje, Balada o Narayami), kao i efektnim montažnim rješenjima također čestog Imamurina suradnika Mutsuoa Tanjija (Ubilačke nakane, Pornograf).