Japan 1137. godine, u vrijeme dok carstvo nakon dugog razdoblja mira potresaju ratni sukobi klanova Taira i Minamoto. Markantni Taira Tadamori (I. Oya) odvažni je samuraj iz klana Taira koji se nakon borbi s piratima na zapadu zemlje vraća u prijestolnicu Kyoto. Zbog toga formalni car Toba (Sh. Natsume), koji ubrzano gubi moć i koji je marioneta u rukama obitelji Fujiwara i novog vladara zemlje Shirakawe (E. Yanagi), po preporuci gospodara Tokinobua (T. Ishiguro) naloži da se Tadamorija nagradi za odanost i hrabrost u službi. No zbog careve slabosti njegov nalog neće biti izvršen, već će Tokinobu biti kažnjen i osuđen na izolaciju. Kad Tadamori kao svog izaslanika Tokinobuu pošalje svog sina Kiyomoria (R. Ichikawa), mladić će se snažno zaljubiti u privlačnu Tokinobuovu kćer Tokiko (Y. Kuga). Sve će se dodatno zakomplicirati kad Kiyomori otkrije da je on možda Tokinobuov sin odnosno Tokikin brat...
Sjajnu dramu epskog zamaha "Legenda o klanu Taira" glasoviti japanski redatelj Kenji Mizoguchi (Legenda o Ugetsuu, Intendant Sanshô, Gospođica Oyu) realizirao je 1955., iste godine kad je snimio i u konkurenciji festivala u Veneciji prikazanu intimističku povijesnu romantičnu dramu "Princeza Kwei Fei".
Unatoč oblikovnim i formalnim različitostima, u oba je slučaja riječ o maestralno režiranim, iznimno sugestivnim, dojmljivo stiliziranim i naglašeno emotivnim djelima u kojima je Mizoguchi pored neponovljive vještine filmskog pripovijedanja demonstrirao i izniman senzibilitet u suptilnom profiliranju likova i njihovih intimnih drama. Budući da su Mizoguchija uvijek prvenstveno zanimali osjećaji i intimne ljudske priče, s naglaskom na njihove duhovne dimenzije i moralističke motive, i u ovom filmu maskulinost ustupa mjesto dugim kontemplativnim kadrovima, a osobita je pozornost posvećena oslikavanju kompleksnog odnosa oca i sina.
Rafinirani vizualni stil, poetičnost, učinkovita uporaba scenografije i kostimografije, baš kao i impresivne kolor-fotografije Kazua Miyagawe (Rashômon, Yôjinbô) i Kôheija Sugiyame (Legenda o Genjiju) s dugim vožnjama kamere, te izvrsne glazbe Fumia Hayasake (Sedam samuraja) i Masarua Satôa (Krvavo prijestolje, Skrivena tvrđava) koja dodatno podcrtava emotivnost i dramatičnost zbivanja, odlike su djela koje nose izvrsne glumačke interpretacije.