Vlak bez voznog reda (1959)

Dalmatinska zagora, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Siromašni seljaci iz kraja pogođenog ratnim razaranjima, nadajući se boljem životu, sele se u bogati Banat. Konvoj koji putuje vlakom predvodi partizanski časnik (Stojan Aranđelović). Kolonizatori tijekom dugog putovanja doživljavaju sretne i nesretne trenutke, svađe, razočaranja, ljubavi... U središtu priče su dvije djevojke (Inge Ilin i Lia Rho Barbieri) i dvojica mladića (Ivica Pajer i Mario Milošević), udovica (Olivera Marković) s dvoje male djece, starci koji se teško mire s činjenicom da napuštaju vjekovna ognjišta, ali i brojni drugi ljudi ispunjeni nadom u bolju budućnost...
Unatoč činjenici da se radi o njegovom debitantskom igranom filmu, po mišljenju velikog djela kritike, "Vlak bez voznoga reda" najbolje je ostvarenje u karijeri redatelja Veljka Bulajića. Iako se kasnije proslavio raskošno produciranim partizanskim spektaklima (Kozara, Bitka na Neretvi), Bulajićev prvijenac u kojemu se neskriveno ugledao na poetiku tada u svijetu vrlo popularnog talijanskog neorealizma predstavio ga je u ponajboljem svjetlu, kao vještog pripovjedača sposobnog desetak različitih fabularnih linija objediniti oko jedne glavne, priče o poslijeratnoj kolonizaciji.