Dvoje tinejdžera Samson (R. McNamara) i Delilah (M. Gibson) žive u susjedstvu, u siromašnom selu daleko od grada, usred australske pustinje. Delilah živi sa starom bakom koja se već jedva kreće, ali svaki dan slika u tradiciji australske aboridžinske naivne umjetnosti. Te se slike prodaju u gradu, no baka i Delilah nemaju od toga puno koristi. Samson je besciljan i bezvoljan, dane provodi udišući benzin i slušajući glazbu. Sviđa mu se Delilah. Njihov je svijet oskudan, siromašan i okrutan. Jedino u čemu oboje uživaju je glazba. Dani teku bez promjene sve dok Delilahina baka ne umre, a Samson ne napadne gitarista jednog benda koji beskrajno dugo vježba dosadnu melodiju. Kad njega i nju pretuku, on ukrade kamion i njih dvoje bježe iz sela...
Cijeli film odvija se gotovo bez dijaloga. Poneku rečenicu izgovore sporedni likovi, a glavni junaci uopće ne razgovaraju, gotovo ne komuniciraju - oni jednostavno žive, kreću se, jedu, hodaju, sjede jedno uz drugo. Kad se u jednom trenutku uhvate za ruku, to djeluje kao emocionalni vrhunac filma i nakratko otkrivanje onoga što osjećaju, a ne pokazuju. Kao što je njihov život štur i sveden na osnovne funkcije, tako se i film služi samo nužnim sredstvima: priča je jednostavna, radnja teče kao da je zabilježen stvarni život u određenom odsječku vremena, pokreti kamere su elementarni, film se ne dodvorava gledatelju, on jednostavno postoji kao i njegovi junaci. Nema objašnjavanja ni prosuđivanja, samo prikazivanje junaka i njihovih života u okrutnom pustinjskom krajoliku, s minimumom civilizacijskih stečevina, među kojima je najbitniji kasetofon.
Film je osvojio 16 nagrada: nagradu Blue Angel za režiju na festivalu art filma u Slovačkoj; proglašen je najboljim filmom na Asia Pacific Screen Awards; Australski filmski institut proglasio ga je najboljim filmom 2009. godine i dodijelio mu nagrade za najbolji scenarij i režiju; u Cannesu je nagrađen Zlatnom kamerom; osvojio je nagrade za montažu i zvuk; na festivalu u Dublinu također je proglašen najboljim filmom, itd.