28 dana (2000)

Sandra Bullock kao alkoholičarka? Niti sama redateljica Betty Thomas nije mogla posve povjerovati u ekscesno ponašanje ove ljepotice stoga je "28 dana" nešto drugačiji film od tipičnih drama o mračnim posljedicama alkoholizma: upravo suprotno, riječ je o lakome štivu, utopiji koja to ne skriva, spretnome spoju drame i komedije čija je glavna namjena, iako se to možda ne vidi na prvi pogled, upravo rehabilitacijska. Za Gwen Cummings (Sandra Bullock), uspješnu njujoršku spisateljicu, život je prakticiranje razuzdanosti i pijančevanja. Sve do nemilog događaja kada, mrtva pijana, upropasti sestrino vjenčanje i razbije limuzinu koja je čekala mladence. Za kaznu, Gwen je smještena na dugih 28 dana u rehabilitacijski centar "Serenity Glen". Nepokorna mlada žena odmah traži priliku kako bi se izrugala sistemu, no njezin savjetnik, strpljivi i mudri Cornell Shaw (Steve Buscemi), zna da Gwen treba pružiti priliku. Dan po dan, Gwen upoznaje društvo iz centra: bivšeg igrača bejzbola, zgodnog Eddieja (Viggo Mortensen), ovisnicu Roshandu (Marianne Jean-Baptiste) te majčinski nastrojenu Bobbie Jean (Diane Ladd). Iako se čini da Gwen napreduje, njezin dečko Jasper (Dominic West), također alkoholičar, neprestana je prijetnja njezinom oporavku... Pored simpatične i seksipilne Sandre Bullock, glavna je glumačka atrakcija ove drame danas planetarno popularni Viggo Mortensen, omiljeni ratnik Aragorn iz Jacksonove trilogije "Gospodar prstenova". Ovaj je sjajni karakterni glumac većinu karijere proveo glumeći negativce, ljude s dna socijalne ljestvice i općenito, nesimpatične likove koji nam ostaju duboko u pamćenju. Mortensenov glumački talent zasjao je punom snagom u trenutku kad je gledateljstvo spoznalo obje strane njegova umijeća, koje je zaista impresivno - sve uloge negativaca zaboravljene su nakon Viggove avanture u ulozi plemenitog kralja Aragorna. Mortensen je u svakom pogledu odličan glumački izbor za ovu dramu, predstavnik likova koje nije moguće definirati kao dobre ili loše, već kao životne i realistične. Upravo u takvom tonu snimljena je drama Betty Thomas; priča o odvikavanju nije posve turobnih tonova, ali ni odveć vesela. Ona pripada unikatnom žanru filmova koje nije moguće svrstati u jednu ladicu. Iako je bilo nemoguće sputati erotičnost Sandre Bullock i oduzeti izazovnost njezine pojave, autorici je ipak pošlo za rukom stvoriti imaginarni svijet u kojem postoji interna, ne posve realistična, ali zabavna logika.