Pacifik, krajem 1941. Dok na službenoj razini između japanskih i američkih vlasti traju intenzivni pregovori o izbjegavanju sukoba, kadrovske promjene u japanskom Ministarstvu rata i mornarici navješćuju skoru objavu rata SAD-u. I doista, plan Admirala Yamamota (S. Yamamura) je iskoristiti situaciju političke neizvjesnosti i svom silom udariti na američku pacifičku luku Pearl Harbor, uništiti cijelu flotu i tako neprijatelju rano zadati potencijalno fatalan udarac. U internoj korespondenciji oko početka napada Japanci koriste šifrirane poruke, no američka protuobavještajna služba opremljena je tehnologijom koja ih uspijeva dekodirati. I dok Japanci organiziraju eskadrilu koja će obaviti ovu ključnu misiju, njihove zloslutne poruke, premda dešifrirane, gube se u američkoj birokratskoj zavrzlami, ponajprije zahvaljujući nonšalantnosti nekih visokih vojnih dužnosnika. Amerikanci prijetnju neće shvatiti ozbiljno sve dok bombe ne počnu padati na Pearl Harbor...
Poslije velikog artističkog i komercijalnog uspjeha koji su postigli povijesnim ratnim spektaklom "Najduži dan", o savezničkom iskrcavanju u Normandiji, producenti Darryl F. Zanuck i Elmo Williams namjerili su se na još jednu veliku bitku – napad na Pearl Harbor. U želji za što stvarnijom rekapitulacijom zbivanja toga dana, producenti filma obavili su minuciozno istraživanje, ponajviše surađujući s Gordonom W. Prangeom, autorom knjige Tora! Tora! Tora!, jednog od dvaju pisanih predložaka na kojima je film utemeljen (druga knjiga bila je The Broken Seal Ladislasa Faraga). Odlučili su i da će taj događaj biti ispričan s obaju stajališta, odnosno s japanske i američke strane.
Zato je snimanje bilo povjereno dvojici redatelja – Amerikancu Richardu Fleischeru (Compulsion) i velikanu japanske kinematografije Akiri Kurosawi (Rashomon, Sedam samuraja). Kako se suradnja s Kurosawom pokazala izrazito teškom, na njegovo mjesto došli su redatelji Kinji Fukasaku i Toshio Masuda. Film je naišao na podijeljene reakcije. Kako je doista riječ o vjerno ispričanoj povijesnoj epizodi, američki propusti u pripremi obrane postali su bolno jasni pa je film na taj način povrijedio ponos američkog dijela publike.
S druge strane, od ovakvoga ratnog spektakla očekivao se drugačiji omjer "priče" i akcije, pa je velik broj gledatelja posljednjih pola sata filma, koji pruža izrazito realističan i impresivno snimljen prikaz napada, smatrao nedovoljnim. Međutim, film je s godinama stekao kultni status i danas ga se spominje s drugim najvećim žanrovskim dostignućima.