Dugo sam odgađao gledanje ovog filma jer mi se činio pretencioznim i jer prethodno ovome nisam gledao ništa Malickovog pa nisam znao što očekivati. Dodatnu brigu mi je izazivalo i pitanje hoću li razumijeti što je autor htio reći, no iznenadilo me što mi se film činio prilično direktnim.
Počinje citatom iz Knjige o Jobu, Starog zavjeta, koji upućuje gledatelja na poznatu priču o plemenitom i pobožnom starcu koji izgubi sve kako bi poslužio kao dokaz vjere i u najgorim trenutcima. Kao što ta priča postavlja filozofska pitanja o smislu života pod patnjom i nepravednosti prirode i sudbine, tako i film pokušava potaknuti ista pitanja kod gledatelja kroz prikaz tragedije u jednoj teksaškoj obitelji u tijekom 50-ih.
Najbliže onome što se može opisati kao radnja filma je Jackova potraga za samim sobom i svog puta u životu, razapetog između dviju jako različitih karaktera. Tople majke koja zastupa milost i razumijevanje kao put koji omogućuje ljudima da rastu i napreduju, i strogog oca koji predstavlja put/zakon prirode, borbe za preživljavanje gdje najjači opstaju pa makar pri tome gazili slabije. Jack je u sukobu sa stavovima svog autoritativnog oca i dobio sam dojam da njihov odnos predstavlja odnos Malicka prema Bogu, dijalog sina i oca postaje dijalog između njega i Boga. Da dalje ne ponavljam što je već @samuraj fino opisao, radije ću uputiti na njegov post s kojim se većinom slažem.
Film je vizualno prekrasan, od prekrasnih kadrova prirode, animacije nastanka svijeta pa sve do čestih close-up kadrova lica likova na kojima se film dosta zadrži i gdje svi naprosto kroz svoj izraz lica odlično dočaraju svoje emocije i misli. Svidio mi se taj detalj i dok su mi svi glumci bili odlični, posebno sam bio zadivljen glumom djece.
Najviše dvojbe imam oko dijela filma koji prikazuje nastanak svijeta. Dok je vizualno lijep, pitam se koliko je bio potreban. Ne mogu reći da ne vidim nikakav smisao u njemu – stvara atmosferu za film, daje usporedbu naše ljudske malenkosti i veličanstva i prostranstva svemira, koliko smo mi mali u odnosu na sve, prikaz dinosaura (čiji su kompjuterski efekti prilično brzo i loše ostarjeli) koji se smili nad ranjenim ukazuje na navedeni put milosti a komet kao put prirode itd. U redu, ali svejedno mi se nekako nije najbolje uklopilo u film i prekinulo je tok radnje. Nije me smetala čak ni duljina te scene, već jednostavno mislim da bi bolje funkcioniralo na samom početku ili završetku filma, ne usred. Isto tako mi se čini da njegovim nedostatkom film ne bi izgubio na snazi svoje poruke.
Film je eksperimentalna, art drama i kao takva je teška preporuka. Podsjeća me na filmove Tarkovskog, kojeg volim pogledati. Razumijem podijeljena mišljenja, mislim da je ključno pitanje koje će odgovoriti na to za koga je film: „Želim li gledati film koji mi predstavlja priču ili film u kojem ću priču i smisao trebati sam pronaći?“. Ovo je svakako u drugoj kategoriji, ali u usporedbi sa sličnim filmovima, mislim da ovaj ipak ima nekakavu smjernicu kroz pitanja kojima se bavi, iako na njih ne može odgovoriti. Ne traži od gledatelja nikakva vjerska opredjeljenja, iako se tematski takvi motivi mogu svakako pronaći, na kraju krajeva, imam dojam da ne potiče niti opredjeljenje prema izabranom putu koliko razmišljanje o tome kako se naši putevi preispliću i gdje bi smo mogli napraviti kompromis.