Nemam nista protiv nasilja u filmovima. Dapace, krv, nasilje i ono sto se naziva “gore” smatram vrlo dobrim sredstvima za postizanje realnosti i odredjene atmosfere u filmu.
Moze li biti PREMALO gorea u filmovima? Kada se film temelji na “goreu” a ne ponudi dovoljno, nije dobro. Primjer toga je Hostel. Jedan blesav film priglupe radnje sa nekoliko krvavih scena. Slabo. Vidio sam puno krvavijih filmova od Hostela, sa puno boljom atmosferom, da ne spominjem pricu.
S druge strane dolazi Srpski film. Da se razumijemo, film gura sve moguce granice i svaka cast Spasojevicu, prilicno hrabar “prvi film”. Problem tog filma je PREVISE nasilja. Film ide toliko daleko u prikazu tih stvari da kod gledatelja uzrokuje kontra-efekt. Previse eksplicitno prikazanog nasilja u filmu ubija ugodjaj.
Zamislite to ovako: kada ti netko pod nos gurne unakazenu i pregazenu lesinu, iznenadi te, sokira i mozda malo poigra sa zelucem. Kada ti netko istom lesinom mase iducih sat i pola pred nosom… Gubi se efekt…
Ukratko: Pogledao sam film bez ikakvog problema. Ima ekstremno poremecenih scena, ali sve to ide tako daleko da me tjeralo da sve NE shvatim ozbiljno. Kao da je rijec o animiranom filmu. Lose. Mozda, da je bilo pametnije dozirano, da se malo vise igralo na psihu nego na realan prikaz…
SPOILER:
Scena gledanja snimke rodjendana je po meni najbolesnija scena u filmu.
Vjerojatno je stvar u meni, ja vise padam na taj “psiha” element. Teze mi je bilo gledati, npr. rusku dramu Gruz 200.
Poanta: kvalitetna produkcija, dobri glumci, dobra prica, usran ugodjaj
6,5/10