Čudi me da o filmu Titanic nema više komentara (bar kao za film 2001.: Odiseja u svemiru
), ipak je to film koji je na neki način obilježio kraj 20.st. kao što je samo potonuće Titanica obilježilo njegov početak i razdoblje najkrvavijih ratova što ih je svijet ikada vidio.
Titanic je postao više od mita, legende, simbola… na neki način taj je čuveni brod postao metaforom cijelog ljudskog roda, njegovih težnji, želja, nada – i tragedije. Ali i više od toga, utjecao je na emocije i psihu svih ljudi ovoga planeta, jer nitko ne može ostati nedirnut sudbinom toga broda, njegove posade i putnika.
Ono što se odvijalo te kobne noći iz ljudi je na površinu izvuklo ono najbolje i ono najgore što se nalazi u svakome od nas. Možda je to ono s čime se može povezati svaki pojedinac pitajući se kako bi se osobno ponašao i reagirao da se nađe u takvoj situaciji, a James Cameron je to savršeno naglasio i dočarao oživjevši nam poznate sudbine stvarnih ljudi, ali i onih izmišljenih za potrebe filma.
Minuciozna rekonstrukcija događaja, ali i vanjskog i unutrašnjeg izgleda broda, te prikaz života na njemu, od ložača i putnika trećeg razreda, posade broda, časnika, telegrafista i kapetana pa do drugog i prvog razreda, majstorski je podvig tehničko – dizajnersko – arhitektonsko – umjetničke ekipe filma, uz redatelja, snimatelje, glumce, kaskadere i statiste, zaslužne za atmosferu i ambijent koji nas na čaroban način vode da iskusimo to Titanicovo prvo i jedino putovanje kojim je ušao u legendu.