Dokumentarac koji je sniman u staračkom domu za majmune također je slika ljudske civilizacije – stari, ponekad umorni, ponekad sretni, ponekad začuđeni, ponekad nasilni, ponekad zaigrani. Ovo je dijelom i tragična priča jer dok smo mi ljudi fokusirani na majmune tako što ih treniramo, učimo trikovima, učimo glazbi i jezicima, koristili smo ih kako bi proširili naše znanje o svemiru, brzini, imunološkom sustavu i inteligenciji, i cijenili ih zbog toga, zaboravili smo na ono osnovno što nam oni također mogu pokazati, a to je suosjećajnost.