Imao sam jednog prijatelja koji je uvijek morao biti poseban po nečemu. Kako je bio više-manje "običan" dečko, najlakši način da dođe do izražaja i da ga se u njegovoj "običnosti" zapazi je bilo proturječenje tebi ili društvu.Kada bi svi rekli DA, on bi rekao NE. Kada svi kažu NE, on kaže DA. Veliš mu MOŽDA, on odgovori SIGURNO. Onda ti veliš SIGURNO, on kaže MOŽDA. Tema, sadržaj, kontekst... apsolutno nije važno o čemu se priča i nebitno da li se on slaže ili ne slaže, uvijek je govorio suprotno i kontrirao.
Netko će reći da je taj moj prijatelj poseban. I jest bio na neki način poseban. Ali to nije bila prava posebnost. To je bila neoriginalna, nemaštovita, malograđanska, lažna, kontraška, manipulatorska "POSEBNOST". Njegov naglasak u priči je uvijek bio na formi umjesto na sadržaju i svaki razgovor bi završavao zbunjenim i umornim ljudima kojima se nije više dalo raspravljati.Ja sam ga zvao "PROFESIONALNI KONTRAŠ".Čim sam pogledao ovaj film sjetio sam se njega. Samo bi Lyncha nazvao "PROFESIONALNI ČUDAK". Ovo je četvrti Lynchov film koji sam pogledao. Dva su bila prosječna, dva loša uključujući ovaj. Svi njegovi "obični" filmovi su ziheraški i dosadni sa hrpom neoriginalnih scena prodanih pod nešto posebno. Ovaj film se ne zasniva na nekome originalnom pristupu, pamtljivim scenama, zanimljivoj radnji, napetosti, dobroj glumi, neizvjesnosti, smislu... Ovdje je cijeli smisao filma zbunjivanje gledatelja prosječnim scenama koje su međusobno kontradiktorne pa sa time stvaraju dojam "umjetnosti" i nečeg "posebnog". Lynch kao tehnički prosječan redatelj, konstantno vrti isti "film" kontriranja jer nema što drugo ponuditi gledatelju. Ubacuje scene bez konteksta i bez prave filmske logike (npr dođu u kazalište jer pokušavaju otkriti tko je Rita; na kraju se obje rasplaču na pjesmu i to je simbolika njihovog prekida; veze jedno sa drugim nema, totalno van konteksta). Kako film odmiče, više neznaš da li su realnost, san, shizorenija, želje, retrospektiva, simbolika... u pitanju i shvatiš da je sve zapravo hrpa sranja umotana u celofan prosječnog kvaziumjetnika.
Neke scene podsjećaju na Braću Coen, Cronenbergov Crash, scenografija prostora čak na Tarantina iz 90ih. Ali svaki taj element je neiskorišten i nepovezan jedan sa drugim i sa ostatkom filma.
Parafrizirat ću R.A.: Mulholland Drive je kakofonija mirisa, okusa, vidnih, olfaktornih, auditivnih osjetila koji od jednog dosadnog i neoriginalnog redatelja pokušavaju napraviti umjetnika. Da sam htio slušat i gledat hrpu besmislica, otišao bi u svoj stari kvart i napio se starim kvartovskim prijateljima, imao bi bolje i originalniije halucinacije na lokalnoj klupi sa ljudima zaleđenim u vremenu.Jedino ću u filmu pohvaliti Naomi Watts koja je pokazala da je top glumica dok je sve ostalo kvaziumjetnost, kvazifilozofija, kvazimoderna forsiranog čudnovatog kljunaša Davida Lyncha.Ocjena 3/10