"Svi smo mi Alzheimerova djeca", kaže Shriver, time pojašnjavajući da "ako je previše bolno otići u posjet, ne morate ići." Marijin otac, narednik Shriver, pati od iste bolesti; teško je uspoređivati njegovu prijašnju vitalnost sa sadašnjim stanjem, no to je protuteža lijepim sjećanjima i neočekivanom "daru": vezama među generacijama koje možda inače ne bi nastale. Nakraju, film pokazuje koliko je važno "prepustiti se događajima", nudeći niz perspektiva na to kako se klinci mogu nositi s gubitkom sjećanja bake ili djeda kroz dobrotu, strpljivost i samilost.