Početkom 20. stoljeća u Barceloni poznati katalonski arhitekt počeo je projektirati i graditi najglasovitiju crkvu na svijetu. To je Sagrada Família, bazilika Svete obitelji. Iz života i djela Antonija Gaudíja, kojeg su veličali kao predstavnika modernizma, katalonske secesije, zrači beskrajna fascinacija bez ograničenja. Promatrajući Sagradu Famíliju i osjećajući njezinu moć, čak i najrezerviraniji proizvođač organskih oblika i figurica, šarenih mozaika i naoko negeometrijskih linija mora priznati da ona očarava promatrača svojom delikatnom silovitošću. Nešto je toliko dirljivo u toj crkvenoj arhitekturi da se jednostavno morate zapitati kakve su njezine tajne. Sve je u vezi s tom građevinom misteriozno, a tajne u podlozi njezine gradnje još nisu do kraja otkrivene. Usred dekadencije na prijelazu stoljeća i sve veće demistifikacije života zahvaljujući pojavi industrijalizacije i modernim inovacijama, jedan si je čovjek zadao cilj, posve anakron u svojoj prirodi i očito neostvariv za jednoga života. Antoni Gaudí želi izgraditi svjetsko čudo za siromašne, apoteozu i vrhunac srednjovjekovne katedrale u 20. stoljeću, kuću molitve od svjetla, zvuka i organskih oblika, visoku 170 metara. Nitko nije znao pouzdano reći je li on genij ili luđak, Gaudíju su se stoga istodobno divili i prezirali su ga. Prema predaji, dekan fakulteta na kojem je Gaudí studirao otvoreno se pitao uručuje li diplomu genijalcu ili sanjaru.