Film spaja Higashidine revolucionarne uvide o autizmu, koji su nastali kada je imao tek trinaest godina, i intimne portrete petero čudesnih mladih ljudi. Publici se otvaraju vrata tog snažnog sveobuhvatnog, no često i radosnog, senzoričkog iskustva. Trenuci iz života svakoga od likova povezani su putovanjem japanskog dječaka kroz epske krajolike. Pripovijedani ulomci iz Naokijevih zapisa otkrivaju što njegov autizam znači njemu i drugima, kako se razlikuje njegovo viđenje svijeta, zašto se ponaša tako kako se ponaša: zašto skače. Film ove elemente pretvara u osjetilno bogatu tapiseriju koja nas vodi do Naokijeve temeljne poruke: to što ne govori ne znači da nema ništa za reći.