Radio Box

Život vlasnice bara u poslijeratnom Japanu

Kroz ispovijest japanske vlasnice bara oslikava se poslijeratni odnos Japana i Amerike

Naša ocjena7/10
Vaša ocjena-

Život vlasnice bara u poslijeratnom Japanu

HISTORY OF POSTWAR JAPAN AS TOLD BY A BAR HOSTESS / NIPPON SENGOSHI - MADAMU ONBORO NO SEIKATSU

, 1970., Japan, 105 min.

dokumentarni

0.0

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Hej! Trebamo i tvoju ocjenu

Na vrlo zanimljiv način autor Shôhei Imamura se odnosom stvarnosti i fikcije poigrava u današnjem ostvarenju, u kojem se kroz riječi vlasnice bara Chieko Akaze, predstavnice nižeg staleža japanskog društva, iznosi svojevrsna alternativna povijest poslijeratnog Japana, od 1945. do 1970. godine.

Nakon što je njegov prethodni igrani film, nagrađivana drama "Duboke Božje želje" snimljena 1968. godine, na kino-blagajnama na domaćem tržištu zabilježila slabije rezultate, glasoviti japanski redatelj Shôhai Imamura (Svinje i ratni brodovi, Balada o Narayami, Jegulje) odlučio je realizirati projekt skromnijeg proračuna.

Posrijedi je drugi dokumentarac u njegovoj dotadašnjoj karijeri, snimljen tri godine nakon sjajnog "Čovjek iščezava", intrigantne priče o običnom čovjeku koji jednostavno nestane, ostavljajući iza sebe posao, rodbinu i sav imetak. Odabrani stvarni događaj Shôheiju Imamuri, nekadašnjem studentu povijesti koji je prva iskustva rada na filmu stjecao kao pomoćnik nekih od najvažnijih japanskih redatelja uopće poput Yesujirâ Ozua i Masakija Kobayashija, poslužio je za maestralno poigravanje očekivanjima publike i stvaranje djela u kojem je stvarnost teško razlikovati od fikcije.

Ispovijedajući se pred kamerom, emotivna Chieko, koja je 1945. bila 15-godišnjakinja, opisuje svoje odnose s različitim muškarcima, poput agresivnog i nasilnim ispadima sklonog mladića, a ne libi se priznati ni da se u želji ostvarivanja boljeg života odlučila na bavljenje prostitucijom s američkim vojnicima. Kroz njezino pripovijedanje u pozadini se jasno oslikava kompleksan poslijeratni odnos Japana i Amerike, čega ona kao da nije svjesna, ili možda namjerno bježi od neugodnih činjenica.

Shôhei Imamura, promišljen i zreo modernist te najvažniji predstavnik novovalnih tendencija u japanskom filmu, priču svoje sugovornice oblikuje u vizualno dojmljivu, vrlo sugestivnu i često provokativnu cjelinu koja imponira i izvrsnom crno-bijelom fotografijom redateljeva čestog suradnika Masaoa Tochizawe (Duboke Božje želje, Balada o Narayami), kao i efektnim montažnim rješenjima također čestog Imamurina suradnika Mutsuoa Tanjija (Ubilačke nakane, Pornograf).