Radio Box

Priča o neobičnom ljubavnom trokutu između mlade udovice, njene sestre i njenog zaručnika

Naša ocjena8/10
Vaša ocjena-

Gospođica Oyu

Miss Oyu / Oyû-sama

, 1951., Japan, 94 min.

0.0

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Hej! Trebamo i tvoju ocjenu

Impresivna romantična drama s elementima melodrame glasovitog japanskog redatelja Kenjija Mizuguchija (Legenda o Ugetsuu, Legenda o raspetim ljubavnicima), njegov prvi projekt realiziran u okrilju producentske tvrtke Daieji, iznimno je uspjela adaptacija istoimenog romana Junichirôa Tanizakija.

Privlačna Oyu Kayukawa (K. Tanaka) senzibilna je mlada žena koja je već prije svog 21. rođendana postala udovica. Živeći u skladu s tradicijom, Oyu zna da se više ne smije udavati, već da se mora u potpunosti posvetiti podizanju i odgoju svog sina, koji će jednog dana postati glava obitelji. Oyu živi sa svojom mlađom sestrom Shizu (N. Otowa), romantičnom djevojkom s kojom bi se u potrazi za odgovarajućom suprugom trebao oženiti markantni Shinnosuke Seribashi (Y. Hori). No kad Shinnosuke pri posjetu Shizu ugleda Oyu, među njima se rode obostrana naklonost i ljubav na prvi pogled. Shvativši da su se njezina sestra i zaručnik snažno zaljubili, Shizu se požrtvovno pristane udati za Shinnosukea, jer će tako nesuđenim ljubavnicima omogućiti da ostanu blizu jedno drugom. Iako Shizu suprugu već tijekom prve bračne noći otkrije stvarnu pozadinu njihova braka, stvari će se ubrzo početi komplicirati jer pravu istinu ne zna i Oyu.

Riječ je o intrigantnoj i vrlo emotivnoj priči o neobičnom ljubavnom trokutu, djelu u kojem se Mizoguchi, slično kao u primjerice filmovima "Ljubav glumice Sumako", "Noćne žene", "Plamen moje ljubavi" i "Ulica srama", fokusira na likove senzibilnih žena koje se svjesno pristaju žrtvovati zbog ljubavi prema egoističnom i sebičnom muškarcu. U svojim djelima Mizoguchi je bio trajno preokupiran ženskim temama, a njegove su protagonistice hrabre, požrtvovne i obitelji privržene žene spremne na poniženja i podnošenje žrtve, koje su kao takve često suprotstavljene egoističnim, nezrelim i neodgovornim muškarcima.

Njegov današnji film je impresivno režirano, izuzetno sugestivno, poetično i atmosferično ostvarenje koje nudi dojmljiv pogled na patrijarhalno i tradiciji okrenuto društvo u kojem su ženska prava i slobode tek misaona imenica, te u kojem žene stoički u sebi podnose ponekad i nepodnošljive situacije i intimne drame koje prijete tragičnim krajem. Fascinantna vizualnost djela zasluga je i uglednog snimatelja Kazua Miyagawe (Rashômon, Yôjinbô), čestog suradnika Akire Kurosawe čije elegantne duge kadrove odlikuju suptilnost i fascinantna ekspresivnost. U glavnoj ulozi nastupa fantastična K. Tanaka (Balada o Narayami, Intendant Sansho), a njezini su partneri podjednako izvrsna N. Otowa (Onibaba) i Y.Hori.

Tijekom redateljske karijere duge 34 godine glasoviti japanski filmaš Kenji Mizoguchi realizirao je čak 94 naslova, što ga čini u kontinuitetu jednim od najplodnijih filmskih stvaralaca uopće. Premda je međunarodnu popularnost i ugled, podjednako u kritičarskim i gledateljskim krugovima, stekao razmjerno kasno, tek pred kraj svog života, Mizoguchi i danas uživa status jednog od trojice najvažnijih japanskih redatelja svih vremena, pored Jesujira Ozua i Akire Kurosawe. Štoviše, upravo je Kurosawa bio izuzetno velik štovatelj Mizoguchijeva djela, a njega je držao umjetnikom koji je posjedovao rijetku sposobnost jasnog i realističnog sagledavanja povijesti. U svojim djelima Mizoguchi je bio trajno preokupiran ženskim temama, a njegove su protagonistice hrabre, požrtvovne i obitelji privržene žene spremne na poniženja i podnošenje žrtve, koje su često kontrastirane egoističnim, nezrelim i neodgovornim muškarcima. Bavljenje sudbinama žena u okrutnom i neprijateljskom svijetu bilo je motivirano traumatičnim događajem iz njegova djetinjstva, kad je redateljeva sestra pred njegovim očima prodana u gejše, a taj je događaj obilježio čitav umjetnikov život. Baš zbog toga u njegovim filmovima gejše uvijek imaju poseban tretman, one bez obzira na njihove dramske funkcije bivaju prikazane na dostojanstven i empatičan način, te su i kao sporedni likovi uvijek nešto pomnije i suptilnije katakterizirane.

Mizoguchijeva ostvarenja najčešće pripadaju žanru melodrame, a odlikuju ih rafinirani vizualni stil, izuzetno sugestivna i poetična režija te efektna uporaba scenografije, kostimografije, fotografije, glazbe i mizanscene. Minuciozna organizacija mizanscene, elegantna vizualnost postignuta i polaganim vožnjama kamere koja lagano klizi preko ljudi i objekata, iznimna atmosferičnost i poetičnost praćene naglašenim sklonostima meditativnosti i sjeti, impresivno korištenje zadane scenografije s arhitekturom i interijerima te izvedbeno posezanje za glazbenim i slikarskim kompozicijama i prosedeima, obilježja su Mizoguchijeva superiornog autorskog rukopisa.
Redateljevo najpoznatije ostvarenje je fascinantna fantastična ratna drama "Legenda o Ugetsuu", prema mnogima jedan od najboljih filmova svih vremena nagrađen venecijanskim Zlatnim lavom i nominiran za Oscara za najuspjeliju fotografiju. Film realiziran pod snažnim utjecajem budizma kojem se redatelj okrenuo početkom 50-ih godina prošlog stoljeća s jedne strane kritizira patrijarhat i prema autoru dominantno mušku ambicioznost, a s druge afirmira čovjekovo prihvaćanje vlastite sudbine i mirenje sa situacijom u kojoj se nalazi, bez obzira koliko teška i nevesela bila. U ciklusu filmova ovog redatelja Hrvatska televizija prikazuje dio njegova opusa realiziran nakon Drugog svjetskog rata, fazu u kojoj se autor osobito posvetio prikazu degradiranja na žrtvu osuđenih žena u patrijarhalnom i represivnom društvu feudalnog Japana. U impresivnoj i u Veneciji 1952. nagrađenoj drami "Život O´Haru, galantne žene" (Saikaku ichidai onna) Mizoguchi tako cjelinu dramaturški konstruira kao dugu retrospekciju protagonistice, a pored vještog izbjegavanja pretjerane melodramatičnosti u prikazu junakinjine submisivnosti oholim i nemilosrdnim muškarcima, film odlikuju dojmljiva ambijentalnost, gotovo hipnotički sugestivna režija te dominacija srednjih planova, polutotala i totala kojima se dodatno naglašava ugroženost i nezaštićenost žene. Sve navedeno spada u razloge zbog kojih se umjetnički opus Kenjija Mizoguchija po kompaktnosti, snazi te neprolaznoj kakvoći uspoređuje s onim Williama Shakespearea.