Iako se o poremećajima u prehrani, posebno anoreksiji i bulimiji, vrlo malo zna, a u javnosti i nerado govori, ti su problemi sve prisutniji u Hrvatskoj. Osobe, uglavnom mlade djevojke i žene, koje boluju teško i same sebi priznaju svoje stanje, a i vrlo vješto to skrivaju od svoje okoline. Boje se stigmatizacije javnosti, koja ih često, iz neznanja, osuđuje i sve pripisuje njihovoj volji, odnosno osobnom izboru. Tako mnogi uglavnom govore: "Same su si krive!". Jesu li doista? Nismo li prebrzi u osudama, a premalo se trudimo saznati istinu? Mirjana od anoreksije boluje od svoje 15. godine. Danas se ta 45-godišnja medicinska sestra bori za život. Hranu na usta nije jela više od 5 godina, no unatoč sveukupnoj slabosti i neotpornosti organizma veliki je borac. 25-godišnja Tena završila je u bolnici nakon što je kolabirala i zamalo umrla od nedostatka kalcija i zatajenja srca. Što je bilo presudno da je odlučila prihvatiti pomoć, početi s liječenjem i javno govoriti o svemu? Zašto je tako teško zatražiti pomoć? Tena će reći: sram i strah od osude društva. Tena je sada spremna i na taj rizik. Želi pomoći i svojim iskustvom svjedočiti kako bi što manje mladih upalo u pakao bulimije.