Radila je u "Plivi", a zatim u institutu "Ruđer Bošković" utemeljila skupinu mladih znanstvenika s kojima je radeći na utjecaju toksičnih tvari na stanicu dosegla međunarodni znanstveni ugled. U ratu 1991. godine kao Srpkinja otvoreno se i javno angažirala pišući javna pisma u obranu Hrvatske, osobama poput predsjednika SANU Dušana Kanazira, sakupivši ih u nekoliko knjiga, parafrazirajući Nikolu Teslu naslovom "Srpski rod, hrvatski dom". Moralna i intelektualna vertikala, Olga Carević i nakon što joj je umro sin jedinac Mislav, znanstvenik i hrvatski ratnik, nalazi snage za nastavak svojega angažmana, djelujući u sklopu hrvatskih europskih inicijativa, obraćajući se javnosti, na HRT-u te svojim već znamenitim pismima objavljivanim većinom u "Vjesniku".