Film se može podijeliti u dva dijela.
Prvi dio je satiričan crnohumorni prikaz nacističke Njemačke, Hitlera i njegove vojske, ali također reflektira Johannesovo stanje – djeteta koje ima snove, koje je razigrano, naivno i bezbrižno jer ne shvaća svijet oko sebe, već se povodi strujama društva koje snažno utječu na njega. Drugi dio je odraz njegova odrastanja – film postaje ozbiljniji, jača na svojoj anti-ratnoj poruci i Johannes postaje svjestan iluzije svijeta oko sebe.
Najveća zamjerka filmu mi je nedostatak suzdržavanja humora u tom drugom dijelu. Film prekrasno prikazuje proces sazrijevanja ali ozbiljni i dirljivi trenutci u zadnjoj polovici su često umanjeni forsiranim humorom s lošim tajmingom. Jojo kao lik odraste ali kao da film nije uspio odrasti zajedno s njim. Smatram da se Waititi (koliko god volim njegov humor) nije dovoljno suzdržao te da film pred kraj oslabi u humornom kao i u dramskom smislu.
[spoiler/više u kompletnom prikazu teme]
Druga zamjerka je višak nekih likova kao što su fraulein Rahm (R. Wilson) i Johannesov drugi-iza-Hitlera-najbolji-prijatelj Yorki (A. Yates). Imali su po koju smiješnu scenu ali većinom su se činili nepotrebnim.
Najjača strana filma je transformirajući odnos između Johannesa (R. G. Davis) i Else (T. McKenzie). Njihove izvedbe su odlične, dijalozi otkačeni i zanimljivi a izgradnja tog prijateljstva dirljiva. Ipak od svih izvedbi, posebno je upečatljiva ona S. Johansson u ulozi Rosie, Jojove majke, drugačija od njenih tipičnih uloga, ali možda i njena najbolja do sad. Njen lik je potpuna suprotnost Johannesa i odbija sve ideale režima u kojem žive žonglirajući između zaštite svog sina i pružanja ljudske topline.
Waititi se pojavljuje u ulozi imaginarnog Jojovog prijatelja Hitlera i nije toliko zastupljen u filmu kako mi se činilo da će to biti slučaj. Ok sam s time, jer dok pruža neke odlične crnohumorne trenutke, ponekad nije toliko smiješan koliko pokušava biti ali ipak služi kao povremeni alat za Jojov unutarnji monolog i prikaz razmišljanja.
Stilski, film me malo podsjećao na W. Andersena, djelomično zbog šarenila, ali više zbog brzih rezova i skakanja sa scene na scenu. Zanimljiva je i upotreba kamere, posebno kod prikaza nogu/cipela što kasnije postane zanimljiv naracijski alat.
Sve u svemu, film je prvenstveno prikaz odrastanja i utjecaja okoline, više nego li nekakva satira, koji se najviše oslanja na pregršt zanimljivih likova, njihovih odnosa i izvedbi. I bome je jak taj oslonac zbog kojeg mi se film na kraju izrazito svidio, unatoč tome što ga nedostatak ravnoteže između humora i (anti-ratne) ozbiljnosti ne čini ujednačenim filmom kao što je to npr. odličan Benignijev „La Vita e Bella" (Život je lijep)
p.s.
yes, yes, dosadan sam, ponavljam se, ali kad je film sad uvršten tu neka komentar bude gdje i pripada :D (ima većih zločina od toga...ne puno, ali nađe se)