Radio Box

Kurdski dječak prestane govoriti nakon što sa obitelji trajno preseli u Nizozemsku

Naša ocjena7/10
Vaša ocjena6/10

Dječak koji više nije govorio

BOY WHO STOPPED TALKING / DE JONGEN DIE NIET MEER PRAATTE

, 1996., Nizozemska, 105 min.

5.8

10
9
8
7
6
5
4
3
2
1

Hej! Trebamo i tvoju ocjenu

Tema koja je više puta poslužila kao okosnica raznih filmskih fabula, nesretna i neizvjesna sudbina raseljenih Kurda, ovaj put obrađena je na manje povijesno-politološki, a više na sociološko-psihološki način, pokazujući u okvirima obiteljske drame kako uznemirujuće i bolno na osobu može djelovati nedostatak doma i manjak osjećaja pripadnosti, pogotovo ako se radi o devetogodišnjem djetetu.

Dječak Memo (E. Orhan) s majkom i mlađom sestrom živi u kurdskom seocetu u istočnoj Turskoj, gdje provodi veselo djetinjstvo igrajući se s prijateljem i radeći kao mjesni poštar. Njegov otac Hüsnü (B. Musiki) radi u Nizozemskoj i u normalnim okolnostima obitelj posjećuje samo ljeti. No, kad na vijestima čuje da je rat priprijetio obližnjim selima u Turskoj, Hüsnü otputuje kući kako bi svoju obitelj poveo na sigurno, u Nizozemsku. Kad shvati da je selidba trajno rješenje, shrvani Memo odluči prestati govoriti. Što zbog nepoznavanja jezika, što zbog šoka od promjene, Memo se u potpuno novom i stranom okruženju povuče u sebe, maštajući o svome rodnom selu. Ipak, druženje s dobronamjernim kolegom iz razreda (L. Ates), ali i splet okolnosti koje će ga natjerati da skriva kurdskog izbjeglicu od policije, u Memi će probuditi želju za prilagođavanjem...

Pitkog scenarija i kvalitetnog redateljskog tretmana, film uspješno kontrapunktira bezbrižno odrastanje, dječju zaigranost i osjećaj mladenačke slobode razočaranju, buntu, rezignaciji i, na kraju, izolaciji koje su poslije traumatičnog preseljenja postale glavne odrednice dječakova života. Dok takav pristup vodi temeljitoj, iako suptilnoj, karakterizaciji glavnoga lika, on ipak nije jedina preokupacija autora filma. Kroz nekoliko zabavnih epizoda ovdje se ukazuje na značajne kulturalne razlike dviju sredina, čime film dobiva i simpatičnu, čak i blago komičnu notu.

Usprkos tome što nije značajnije politički intoniran i angažiran, film mjestimice ukazuje na problematiku položaja raseljenih Kurda, a činjenica da to čini kroz perspektivu djeteta znatno je pridonijela osvajanju UNICEF-ove nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu. Međutim, za tu, kao i za ostale festivalske nagrade (među kojima i nagradu Golden Spire u kategoriji dječjeg filma na Međunarodnom filmskom festivalu u San Franciscu), više su zaslužni hvalevrijedni napori nizozemskog redatelja Bena Sombogaarta i veoma dobre glumačke ekipe koju uspješno predvodi mladi Erçan Orhan u naslovnoj ulozi.