Nakon diplome na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1926., usavršavao se kod vodećih svjetskih arhitekata Adolfa Loosa i Le Corbusiera u Parizu. Weissmann je bio jedni hrvatski arhitekt u kontinuitetu prisutan na europskoj, a kasnije i svjetskoj arhitektonskoj sceni, ne u funkciji pasivnog promatrača nego sukreatora. Bio je društveno odgovoran i angažiran arhitekt za kojeg je arhitektura bila alat za rješavanje društvenih problema. Njegovo zanimanje za novi svijet uključivalo je i nove medije, fotografiju i film, te je redovito snimao procese nastanka novih građevina ali i svakodnevne trenutke rada u atelijeru ili druženja s kolegama. Bogat arhivski materijal koji je ostavio, uz izjave svjetskih stručnjaka, teoretičara i povjesničara arhitekture, oslikavaju vrijeme u kojem je Weissmann djelovao te njegove utjecaje na domaću i međunarodnu arhitektonsku scenu.