Nakon stoljeća otomanske zapuštenosti, pa desetljeća diktature i političkih previranja, Albanija je tek nedavno uistinu prodisala i to kao moderno, europsko, demokratsko društvo. Tek posljednjih 5 - 6 godina ozbiljno se bavi turizmom, najvažnijom gospodarskom granom u zemlji, a već je dosegnula šestinu hrvatskog godišnjeg turističkog prihoda. Konkretno, oko dvije milijarde eura. Što malo tko zna. Mnoštvo novih hotela, uglavnom na razini četiriju zvjezdica, izgrađeno je uz obale Jadrana i Jonskoga mora, i u Tirani i u unutrašnjosti. Godine 1997., kad je autor Goran Rotim bio u Tirani izvještavajući o pokušaju državnog udara, pobuni Gega protiv Toska, juga protiv sjevera, u glavnom gradu postojao je samo jedan restoran, bila su tek tri hotela, konjske zaprege prolazile su Skenderbegovim trgom, a rijetki automobili bili su rasklimani mercedesi, nijedan mlađi od četvrt stoljeća. Bila je to zemlja 200.000 bunkera. U Tirani živi 20.000 Talijana, isključivo radi posla, a mladi Albanci rade u njihovim tvrtkama, call-centrima, u svom gradu i zemlji, povezani samo optičkim kablovima s Italijom. Vlasnici svih hotela isključivo su Albanci - oni bogati iz Albanije, ali većinom iz SAD-a, Švicarske, Njemačke... U čemu su sličnosti Kumrovca i Gjirokastera? I jedno i drugo su "rodna sela drugova", Tita i Hoxhe, a i sela im se zovu "etnosela". Albanska je vlada smanjila PDV u turizmu s 20 na 6 posto. Na ribljoj tržnici ima svega, čak i prstaca. Legalno.