Čitav film je u stvari sluga zadnjoj sceni njihovog nastupa na Live Aid-u. Bulsara prikazan kao skoro pa monogam, izuzteno nježan, pravedan, emicionalno brižan, bla, bla, bla....

Začudo film je počeo dobro, napeta radnja, interesantan scenario, jako dobro prikazan put formiranja grupe što me je da budem iskren jako iznenadilo jer sam očekivao neku blještavu mješavinu njihovih scenskih nastupa i nezanimljivu radnju, ali ne i scenaristički smislen film kojem je bitna priča. No, kako film odmiče kvalitetom sve više pada i oslanja se samo na njihove studijske i scenske nastupe koji ga drže djelomično gledljivim, da bi se sve zbog golene količine patetike pokvarilo na najisčekivanijem, završnom dijelu onom na Live Aid-u. Tada se praktički svakih nekoliko kadrova siječe s jednim patetičnim i kako su se nizale scene u meni se sve više zbog toga prema filmu javljao osjećaj odbojnosti. Ona scena u kafiću gdje se gosti koji naprosto isijavaju nadnaravnu sreću, na vrhuncu ekstaze hvataju za ruke visoko ih dižući u zrak dok gledajući prema televiziji pjevaju zajedno We are the Champions topeći se od ljubavi bila je kulminacija, nepatvoreni ekstrakt patetike.
Patetika, koja nije dobra ni u tragovima, a kamoli kad je u scene nabacuješ lopatom u ovom slučaju je toliko zagadila doživljaj tog nastupa da je gledanje učinila jedva podnošljivim, ako mi ne vjerujete usporedite ga s pravim nastupom. Film se nastavlja scenama s koncerta gdje svi pokraj televizije i na stadionu napadno isijavaju srećom, naprosto cvatu, dojam je da je s Queen-ovim nastupom stiglo Novo doba: svi su od jednom zaljubljeni i svi se tope od nevjerojatno jakog osjećaja sreće dok svjedoče mesijanskom trenutku ukazanja njihovog Boga Isusa ljubavi - Freddie Mercuryja koji svojom pojavom čini realnost najdivnijim snom.

Obično kada se pogleda film i izlazi iz kina van, dok jos niste došli do predvorja, čujete komentare drugih gledatelja i već prema tome možete procijeniti kako ih se film dojmio... BR je ostavio odlican dojam na gledatelje I to je bilo kristalno vidljivo kroz njihove komentare. Je li moglo bolje? Apsolutno da je. No je li bilo potrebno? Koliko bi film izgubio na lepršavosti da se krenulo u podrobnije seciranje glavnog lika, njegovih sklonosti, strahova, odnosa s drugim ljudima?!? A uz Freddyjev karakter ide najbolje upravo to...lepršavost koja izlazi na vidjelo svakom njegovom pjesmom, svakim plesom, svakim pokretom i svakom interakcijom s publikom... I tako film trebamo gledati. Scenaristički je sjajno odradjen u onom obliku u kojem nije postao dramaturski pretežak, u prvi plan se stavlja osebujnost glavnog lika, tvrdoglavost u nastojanjima da bude ono sto jest unatoč svim otežavajućim okolnostima. Malek je ulogu odigrao maestralno! Ne treba smetnuti s uma da je Freddy bio osoba koja na stage-u daje cijelog sebe, sa svojstvenim pokretima i taj dio (uz mimiku) vas nakon odredjenog vremena odvede od glume i uvjereni ste da gledate original nastupa... Scene nastupa s live Aid-a su Odlicno odradjene i stari Wembley je opet zaživio u glavama nas starijih koji smo imali priliku gledati taj nastup uživo. Za kraj, valja reci da je i sama smrt Freddya odradjena dostojanstveno i ne slažem se s prijašnjim komentatorom koji to naziva patetičnim, sladunjavim ili srceparateljskim. U glavama nakon zadnje igrane scene ostaje mizika i to je bit. Ostaje nastup pred 2,5 milijarde ljudi. Ostaje energija. Ostaje spoznaja da je Queen davao sve od sebe svaki puta.. Ako ste očekivali dramu pogrijesili ste... dobili ste ono sto je Freddy bio... Cista eksplozija u tivotu i na stage-u... sve ostalo je manje bitno...

Film prikazuje najvažnije trenutke Queena i još više Freedia kroz njihov život međutim sam film mi nije upotpunjen unatoč time, fali mi zagrijavanje i sporedna radnja te uključenosti samoga benda u film. Film se naravno, kao što je i u opisu, najviše bazira na frontmena Freddia ali zanemarena je i uloga ostalih likova/članova benda, ipak bez njih film se nebi vjerovatno ni snimio. Zatim, početak je prebrz, trebali su ubacit još nešto na putu od početka do slave da barem zagrije one koji nisu upoznati sa samim radom Queena i Freddia, mnogo stvari se dogodilo odjednom, od njihovog uspjeha do Freddievog preobražaja odnosno do te jake želje za dokazivanjem i postignućima na način da zapostavlja, zanemaruje važnost i ulogu ljudi oko sebe, ponajviše članove benda. Također, osim zadnjih djelova filma i nastupa na live AID-u nismo doživjeli njihovu "veličinu" među publikom i u svijetu same glazbe koja je puno prije Freddievog upuštanja u samostalnu karijeru stupila na scenu. Možda tražim puno, možda bi po meni film trajao duplo više i to možda nebi bilo dobro, ali meni je ipak falilo još nešto, dublje, detaljnije, nešto da me uistinu zapanji, jer takav je sam bend sa Freddiem na čelu i bio, zapanjujuć.

potpuno se slažem sa komentarom iznad(antivirus@),jednostavno 2 sata je premalo za ovakav bend,eventualno neka miniserija

Ima još netko osim mene, tko ih je slušao uživo?

zavidim ti

tužan film...iako sam gledao i dokumentarce o grupi i freddy-u i dosta znam o njima, nisam ih-ga dosad doživio na toj osobnoj razini...imam mnoge zamjerke na film, to što je tužan je najveća, nisam očekivao takvu dramu, pa me iznenadilo, a opet, film je odličan, shvaćam da se u 2 sata nije moglo staviti puno...grupa je zaslužila film, pravi, igrani, kvalitetan, i to je i dobila, vjerojatno drugi više neće biti snimljen, tako da ovaj treba pogledati, voljeli ih-ga, ili ne, ipak je bohemian rapsody, po kritičarima, najbolja rock pjesma ikada...a opet šteta je izdvojiti samo tu jednu pjesmu

Od rane mladosti služam Queenovce, volim njihovu glazbu, pratila sam Live Aid preko telke, naravno i uživala u filmu. Zamjerke: mislila sam da ćemo vidjeti što je Freddija inspiriralo za stihove Bohemijan Rhapsody, We will rock you i ostale megahitove, nedostajala mi je unutarnja borba glavnog lika, malo prave ljudske drame, konflikata, dubine, zatim ne znam zašto nisu ubacili Barcelonu. Ipak je velika diva Montserrat Caballé izjavila da nikada ne bi snimila duet sa pop rock pjevačem, da nije bio u pitanju veliki Freddie Mercury i njegov neponovljivi vokal. Možda najviše zamjerke imam na šminku, jer sam Maleka gledala u raznim serijama i vizualno je to bio on, tek na kraju filma sa kratkom frizurom i brkovima nekako je najviše ličio Freddiu. Mislim da su u emisiji Tvoje lice zvuči poznato bolje transformacije odrađivali naši visažisti. Ali sve u svemu, film je odličan. Ja nisam vidjela patetiku u pojedinim scenama, mislim da je svijet slavnih u stvari vrlo sličan onome prikazanom u filmu. Uživala sam u originalnoj glazbi, još da je bila snimka pravog nastupa Queena na Live Aidu, bilo bi bolje, ali i ovako, super. Rekla sam kćeri da se ne bih bunila da su dodali još pola sata originalnih izvedbi njihovih bezvremenih hitova, mislim da bi cijela dvorana pjevala, jer štimung nakon filma bio je pomalo sjetno euforičan. I samo bi još dodala da je ovo jedan od onih filmova koje obavezno gledati u kinu, zbog cjelokupnog dojma.

Mah,....zbrljali su, likovi su duboki ko plićak, a takvi nebi napravili ni jednu pjesmu od queena, freddie je dobio kakvu takvu pažnju, a svi ostali su 2D likovi iz crtiča, ima puno kronoloških nedosljednosti ,ali bi se moglo proć da su režiser i ekipa "udahnuli" dušu protagonistima. Labavo za takve hvalospjeve.

Ekranizacije biografija popularnih glazbenika i bandova su više manje sve vrlo slične pa s toga mislim da krajnji utisak ovisi o tome koliko je pojedini gledatelj fasciniran glavnom ličnošću. Ja recimo pretjerano ne volim rock muziku pa me vjerojatno zato film nije posebno oduševio, iako daleko od tog da mislim je loš. Glavni glumac mi je neopisivio antipatičan, tu sam mišljenja da se je moglo naći nekog boljeg, ostali su mi čak ok. Dakle solidan i potpuno gledljiv film koji se ni po čemu ne izdvaja iz ostalih uradaka toga žanra.

Nisam nikada volio Queen pa ih razumljivo nisam ni slušao, dakle nemam pojma o povijesti grupe, što je u filmu kronološki ili činjenično netočno.

Film igra na kartu popularnih hitova grupe, njihovih atraktivnih scenskih nastupa, glamoura i Fredijevih emocija u kojima je uvijek on pravednik i idealist kojim drugi manipuliraju, a u potpunosti zanemaruje onu njegovu dominantnu stranu koja mu je priskrbila prerani odlazak.

Rami Malek nema ništa od Fredija iako se trudi skinuti ga, ali to jednostano nije to, više izgleda kao neka loša kopija. Nisam zadovoljan viđenim, previše je sve to bilo zaogrnuto u celofan grupe kako bi se prikrila Fredijeva privatnost. Tu je film dobio na površnosti i bezličnosti, no ipak sam ga uspio pogledati do kraja čime se ove godine može pohvaliti svega još šest, sedam jednako (ne)kvalitetnih filmova.

Ovo u stvari i nije bila biografska drama nego više nekakva ziheraška, zaglađena, romantizirana pop bajka koja nam je podvaljena kao biopic.

Film nije o Freddyju, već o grupi. Vjerujem da bi se mogao snimiti poseban film "Freddy", koji bi imao štofa za 2 sata čiste dramaturgije lika u kombinaciji s glazbom.

Onaj nastup na kraju filma je meni bio WOW! No onda sam shvatila zašto mi je bio takav. Ne toliko zbog zasluga redatelja ili montaže zvuka i slike, već zbog autentične Queen glazbe koju obožavam i glumaca (ponajprije "Briana", koji mi je cijeli film definitivno najbolji glumac – da, da, bolji od Ramija)! Taj nastup je nabijen emocijama i pustila sam suzu. Ostala sam sjedit do zadnjeg slova i tona odjavne špice. Ipak, imaju neki pravo; patetika je prešla granicu u trenutku kad shvatiš da se tim završnim kadrovima sugerira da su Queenovci bili zvijezde tog koncerta (jer nisu – svi su bili jebene zvijezde!), da su započeli neku novu eru u glazbi (započeli je jesu, ali ne na tom koncertu, i ne oni sami). Taj koncert je bio moćan, ali kadrovi publike i djelatnika koji sjede gore po prečkama od scene, pa čak i njegova "ljubav života" koja je JAKO slatka i simpatična ali ima preusiljen izraz lica; jel moguće da ga je TOLIKO voljela i obožavala? ... Prihvaćam da je to moguće, ali eto... Sve to skupa ipak mi je bio overdose sa šećerom...

Ovo je film "Queen", a ne "Freddy"...  Nadalje, malo je preplastično prikazan Freddyjev lik u onom emocionalnom i privatnom kontekstu. Tome dodajem i da mi fali malo minutaže za njegovu solo karijeru i nekakvi isječci sa solo albuma koji su isto postigli velike uspjehe. Ipak, imam razumijevanja, jer jedno su želje, drugo su mogućnosti :-)

Rami... na mahove ima užasno odbojne facijalne ekspresije. Primjer: kad sklada ne znam više koju pjesmu gore na katu one kuće na osami pa proživljava te faze kreiranja i odjednom se onako kazališno (stilski slično našim glumcima) zabezekne s otvorenim ustima. Ima nekoliko takvih iritantnih karikatura. Freddy je bio svojevrsna karikatura, ali eto... meni je Rami otišao u neku drugu, Ne-Freddy karikaturu. Osim toga, Freddy je imao jači scenski nastup (vrlo žustre i kratke pokrete rukom), dok Rami nije imao dovoljnu energiju za nastup. Jedini nastup gdje je i maskom i pokretima bio dovoljno sličan je zapravo Live Aid nastup. Šminka/maska su katastrofalni, baš loše... Evo, sad me to podsjetilo na film "Hrvač", kojeg nisam mogla normalno pogledat kolko me izoperirani Rourke distraktirao...

Prema mojim saznanjima (kroz dokumentarce, filmiće i ostalo), Freddy je bio jako samoživ (to je prikazano), muževan (u filmu je na početku jako neobičan i mrvicu tetkast, da bi kasnije prestao biti osebujan a na mahove postao potpuno feminiziran i to se izmjenjivalo s depresivnim izrazima lica, uglavnom, muževnost se izgubila. Ostala je eventualno agresija neka tu i tamo). Općenito, u filmu lik Freddyja dosta "gleda u daljinu", duboko uzdiše, tugaljiv je... To je otprilike to, nije mi dobio neku karakternu dubinu dobio... Rami definitivno nije zaslužio Oskara. Doduše, moram pogledat sve konkurente pa vidjet jel bilo boljih izbora...

Sve u svemu, drago mi je da sam ga pogledala, film me okupirao, zainteresirao ponajprije radi glazbe i sporednih likova (članovi benda su mi ultra, zanimala me njegova obitelj, djevojka, dečko, a svi oni su nekako premalo definirani...) Sviđa mi se što se dobiva neposredni dojam stvaranja glazbe u nekim scenama. Neki zaključak je da film nije podbacio u segmentu prezentacije te perfektne glazbe, a to je ipak najbitnije... U tom smislu, nakon gledanja mlađih generacija, sasvim je sigurno da će se među njima naći novih fanova Queena.

Film balansira na rubu gledljivosti, autorska cenzura ga je učinila sterilnim pa smo zato dobili jedva gledljivo, dramaturški blijedo ostvarenje. Ako niste fan glazbenog opusa grupe nećete se imati čime oduševiti.

Logare, pa eto, čak se slažem s tobom. Kao fan sam navukla relativno visoku ocjenu 7.8, Queenov opus je ponio 70% filma, a ostatak dijele gluma nekih protagonista i još par detalja... 

u potpunosti se slazem s logarom

Već se snima o Eltonu Johnu

pa bolje i biografije o bendovima nego superherojski filmovi,nakotilo ih se u zadnje dvije godine ne možeš disati od njih,polako mi se čini da svaka budala može izmisliti nekog heroja i priču koliko je to sve skupa površno i debilno

Tu se slažem s Calom, ali superherojski filmovi očito imaju svoju publiku, iako ne znam u čemu je fora.

cala@ Jest da se glazbeni biopici odvijaju u realnosti i da su samim time bolji od bilo čega iz superhero-fantasy genrea, ali to nije dovoljno da bi film automatski bio dobar. Smisao (filmske) umjetnosti nije zamijeniti jednu prevaru drugom.

Mislim da je ovo dobra prigoda kako bih se osvrnuo na nekoliko nadolazećih glazbenih biopica i onih koji su još na čekanju:

The Dirt je snimljen u Netflix produkciji što je totalno obeshrabrujuće pošto iz Netflixa nije nikad izašao niti jedan vrhunski film (tek jedan "dobar" i gomila ispodprosječnih, bolje rečeno negledljivih), dok Rocketman izgleda prilično patetično i kičasto, dakle zadovoljit će Eltonove fanove kao što je Bohemian Rhapsody zadovoljio Queen-ove.

Bon Scott: The Legend of AC/DC i The Ramones još uvijek nikako da se realiziraju iako se najavljuju već godinama, a razveselili bi me više nego svi ovi glazbeni biopici do sada snimljeni. Razlog zašto se toliko oteže njihova realizacija vidim u činjenici da su producenti procijenili kako nemaju popularnost kod širokih narodnih masa kao Queen i Elton John pa se ni ne isplati ulagati u njih.

Hollywoodski žmukljari su čini se našli novu kravu muzaru, snažno autocenzurirane glazbene biopice slavnih pop-rock zvijezda koje su toliko ispolirali da maltene liče na bajke.

Njušim li ja to karakternog?