Zamjerke na film jesu predugo trajanje (moglo je sve stati u normalnih sat i pol), dosta tehničkih propusta koje malo pažljiviji gledatelj može primijetiti bez previše truda (tzv. goofs) i relativno loša dinamika i kronološki koncept ovako dugačkog filma.
U ovom osvrtu pišem nekoliko blagih spoilera (ključni spoileri bit će zatamnjeni alatom)...
Pohvala imam više nego zamjerki. O fotografiji ne moram ni pričati (crno-bijelo već samo po sebi znači ljepotu, ali priznajem i više od toga), interijer, kostimografija, frizure, šminka... Divota.
Čitala sam zanimljivosti o dvije glavne glumice i njihovom međusobnom odnosu pa sad kad znam i to, film mi je još zanimljiviji. Zašto u filmu invalidna sestra (J. Crawford) izgleda bolje i mlađe od B. Davis (a u stvarnom životu je starija 4 godine)? Ne zato jer je produkcija tako odlučila, nego baš naprotiv, zato jer je toliko tašta da nije mogla dozvoliti da loše izgleda na filmu (?!) pa je nosila šminku, lak za nokte i slično, i nakon što bi bila spremna za snimanje, ipak je ona sebe malo doradila na bolje :-D... Jako je smiješno, jer je glumila zanemarivanu, skromnu ženu koja je zatvorena u kuću skrivena od svih pogleda. S druge strane, tašta i luda B. Davis izgleda 15 godina starije, s tim da je vrlo zanimljivo da se sama htjela šminkati za set i da joj je ideja bila izgledati kao da se nikad ne umiva, već samo dodaje slojeve maskare :D... Obratite pozornost, kroz film stvarno ima sve deblje trepavice hihihi... Te dvije glumice su se mrzile kroz cijele svoje karijere i recimo jedna zanimljivost je da je J. Crawford namjerno obukla ultrateški pojas ispod haljine pa kad ju je filmska sestra morala izvući iz kreveta prekidala je scenu smijehom, tako da se scena puno puta morala ponavljati, a B. Davis je na kraju pokočila kičma!
Gluma je fantastična! Ludilo je toliko dobro odglumljeno, ta gradacija bezumlja isprepletena sa "normalnim" stanjima... genijalno! B. Davis bila je nominirana za Oscara, trebala ga je i dobiti (ne znam tko je dobio i za što te godine)... Bez trenutka karikiranja i preglumljavanja, vrlo uvjerljivo! Lik Blanche mi je nešto lošiji, ali to je više do režije, gdje se pitaš jel glupa ili joj noge smrde da se nije aktivnije pokušala spasiti... Ali, ni minutaža posvećena samo njoj nije omogućila ozbiljnije scene upoznavanja lika, kao ni samospašavanja, jer je film koncipiran s naglaskom na ludu sestru Jane.
Zanimljivo je ipak najviše kako su dvije sestre odmalena bile rivalke i zapravo je očito da su tu roditelji (otac) zakazali dozvolivši razmaženoj prasici da dobije sve što želi, a istovremeno zapostavljajući stariju sestru koja je praktički stalno bila u sjeni mlađe.
I tako prođe cijeli život da si s nekim u svađi i zamjeranju, životariš, propadaš mentalno i fizički, i ti, kao i ta druga osoba, a sve radi taštine.. Nevjerojatno...
Isto kao što i danas postoje loši i dobri filmovi, bilo ih je i tada... Ne volim čuti generalizirano da su stari filmovi dobri, jer nisu svi, daleko od toga. Ali činjenica je isto tako da su stari filmovi imali puno više manevarskog prostora pa su odvažni redatelji i glumci pomicali granice. Danas pomicanje granica više nema isto značenje, osim u tehničkom ili tematskom smislu gdje granica nema niti ih treba biti. Ali ako se želite istaknuti (a da to nije specifičnom temom, emocijom ili ludom tehnologijom), danas vam se film na neki način mora vraćati u prošlost (u zadnje vrijeme Oscari se dosta dijele filmovima snimanima u nekoj starinskoj maniri). Naime, vidjeli smo svu golotinju, svo nasilje, svakakvu šminku, kostime i slično i u tom smislu više nema pomicanja granica. Svi oni koji idu u tom smjeru odlaze u degutantnost, morbidnost i samim tim - negledljivost... Zašto ovo sve pišem? Zato jer mi je jedan od dojmova vezanih uz ovaj film bio: ovo je mlako, razvodnjeno i predugo traje. Nit je strašno, nit je šokantno. U vrijeme kad je ovaj film izašao, bilo je puno kontroverzi i film je bio hit! Danas je to već mnogo puta viđena priča, ispričana u maniri trilera ali za današnje pojmove ovo je dječja igra i stoga može djelovati monotono. Npr. cipelarenje i lažiranje potpisa za stjecanje protupravne koristi nekad su bili šok, a u filmskom smislu smatrali su se inovativnim zamislima i prikazima; danas to gledamo u svakodnevnom životu i praktički više nije kontraverzno, nažalost. Ako napravimo odmak i film ogolimo na sastavne dijelove, dobivamo korektnu priču kojoj su u fokusu odnosi i samim time film dobiva traženi smisao. Film je dobar, ali nije remek-djelo. Velik doprinos mu, naime, daju kurioziteti vezani uz glumice i njihov odnos i događaji sa filmskog seta, a ne samo sadržaj. Pomalo podsjeća na Misery iz '90, iako su motivi zatočavanja druge osobe drugačiji. 8/10