Kritika: "Stranger Things"

srijeda, 07. rujna 2016.

Kompilacijska kaseta ‘najbolje od 80-ih’ koja bi vam se trebala svidjeti

Stranger Things

SAD, 2016.
Režija:
Matt Duffer, Ross Duffer, Shawn Levy
Uloge: Finn Wolfhard, Millie Bobby Brown, Gaten Matarazzo, Caleb McLaughlin, Winona Ryder, David Harbour, Matthew Modine

ocjena 8 / 10

Nakon intenzivne partije d&d-a u Mikeovu podrumu, Dustin, Lucas i Will krenu biciklima prema svojim kućama. Na putu do svog udaljenog doma Will nasred ceste ugleda… nešto, skrene u šumu i skrši međunožno prometalo. Drugo jutro Willova majka Joyce i stariji brat Jonathan nemaju pojma gdje je klinac i u nekoliko sati na noge se podigne cijeli gradić, u kojem je dotad valjda najveći zločin bilo kašnjenje dostave mlijeka. Osebujni gradski šerif sklon cigaretama i piću pokreće istragu, uvjeren da se radi o tipičnom bijegu od kuće, samohrana mama Joyce sve više gubi živce, a Willova d&d ekipa, protivno šerifovu upozorenju, kreće u samostalnu potragu za nestalim drugom. Kad naiđu na ćelavu djevojčicu s istetoviranim brojem 11 na zapešću kojoj vidljivo nisu sve daske na broju, priča se naglo dodatno zakomplicira i počinje poprimati obrise iznimno opasnog i nadnaravnog.

Stranger Things nova je Netflixova serija od osam jednosatnih epizoda koja teme odrastanja, zaljubljivanja, dječjih prijateljstava i pustolovina uspješno kombinira s hororom, SF-om i fantasyjem, uzimajući svijet jednih Gooniesa i elegantno ga stapajući s kakvom avanturom iz pera Stephena Kinga. Smještanjem priče u osamdesete godine prošlog stoljeća kreatori serije, 1984. rođena braća Matt i Ross Duffer, dali su si priliku da ovo svoje nostalgično putovanje u, pretpostavljam, svoja djetinjstva ukrase mnoštvom glazbe, motiva i sličica uz koje su stasali kao klinci. Oni pritom ne staju samo na dekoru – u cijeloj se seriji može naći nebrojeno mnogo referenci na različite filmove koji su očito na njih imali velikog utjecaja. Stranger Things, rekao bih, stoga funkcionira kao neka vrsta audiovizualnog spomenara, sentimentalno putovanje u prošlost, dupkom napunjeni album sa sličicama i izrescima. Imamo tu, dakle, Kinga, njegova fonetskog imenjaka Spielberga (E.T., Bliski susreti treće vrste), malo Carpentera (The Thing), nešto Lyncha, tu je i Ridley Scott (Alien), Stand By Me, Silent Hill, već spomenuta družba u potrazi za blagom… Nabrajati bismo mogli do sutra, ali i ovo je dovoljno da shvatite modus operandi iza Stranger Things. Tvorci serije uzbudljivu su priču zapakirali u ljubavno pismo cijeloj jednoj dekadi, društvu koje je ona iznjedrila, glazbi koja ju je oblikovala. Spomenar, međutim, funkcionira i na vlastite dvije noge, ako ih uspijete uočiti u tom moru više ili manje očitih posveta.

Serija je vrijedna gledanja prije svega zahvaljujući vrlo simpatičnim i pristupačnim klincima u njezinu središtu: dok ih gledamo kako jurcaju po šumi, zaneseno rolaju kockice u polumraku podruma ili se nespremno nose s tipičnim školskim nasilnicima, mi im vjerujemo da su prijatelji, uglavnom zato što smo i sami bili dijelovi takvih ekipa. Likovi odraslih ljudi, nadalje, napisani su solidno, zaokruženo, višedimenzionalno, osim ponekog padobranca koji odaje dojam čiste karikature (dovoljno je pogledati Mikeovog i Nancyjinog oca, a pomalo i majke). I gradski policajac i Willova majka, oboje od ključnog značaja za radnju, ljudi su od krvi i mesa, s vlastitim prošlostima i demonima, i njihove su motivacije lijepo iscrtane. Sve u svemu, rekao bih da Stranger Things svoje klupko horora i misterije spretno i pažljivo odmotava od početka do kraja, ne podcjenjujući gledatelje i ne posežući suviše često za jeftinim rješenjima prilikom postizanja osjećaja jeze.

Cijeli svijet Stranger Things izgleda savršeno – očito je puno truda i novca uloženo u produkciju – i povijesno je razdoblje vjerno oslikano do najmanjeg detalja: moda, dizajn, arhitektura, automobili, jezik… I onaj dio svijeta obavijen mrakom dobro je dizajniran, uključujući i onu spodobu s početka priče, koja kao da je izašla iz uma Guillerma del Tora. No ponavljam, bez djece protagonista, čija je kemija opipljiva, a reakcije prirodne i autentične, svijet serije urušio bi se prije nego što El prvi put kaže ‘papa’. Ovako osjećate da ste uvučeni u priču, da ste se poistovjetili s akterima, i jednako kao što smo prije tridesetak godina osnivali družbe i bacali se u potragu za zaboravljenim gusarskim blagom, tako i sada imamo osjećaj da nas nekakva avantura iščekuje odmah iza sljedećeg ugla. To je najveći plus Stranger Things, uz odličnu glumačku postavu, super glazbu i besprijekorne sceno- i kostimografiju.

Sad kad smo utvrdili da je ovo serija koju se isplati pogledati, treba reći da ima i nekoliko mana jasno vidljivih i bez ikakvog mikroskopskog seciranja. Prvo, feministički senzibilnijim gledateljima i gledateljicama mogla bi zasmetati površna, očito muškom rukom ispisana karakterizacija važnijih ženskih likova. Willova unezvijerena majka, Mikeova sestra Nancy i novi član družbe El likovi su čije osobnosti najvećim dijelom određuju njihovi odnosi s muškarcima, bilo da se radi o romantičnom interesu ili odnosu unutar obitelji. Čak i Eleven, koju bi netko na prvu loptu mogao nazvati trijumfom feminizma u obličju naoko krhke žene sposobne činiti nevjerojatne stvari, djevojčica je koja nam ponekad daje do znanja da samo želi biti lijepa i prihvaćena. S druge strane, ne treba biti previše strog prema seriji koja svakim zrncem svog bića od začeća do rezanja pupčane vrpce želi simulirati osjećaj i ambijent već debelo prošlog desetljeća. Na kraju krajeva, nekako mi se čini uobičajenim da muški um piše iz muške perspektive i po muškom, obojanom sjećanju – sinu se čini da se svijet majke vrti oko njega, dečko osjeća da je presudan faktor u životu svoje djevojke. Uostalom, lik vjerne prijateljice Barbare, jedinog elementa Nancyjine karakterizacije nepovezanog s muškarcima oko nje, mogao bi se protumačiti kao dokaz da se pazilo na višedimenzionalnost i zaokruženost ženskih likova. A opet, baš Barbarina priča čini se kao narativni rukavac na koji se pomalo zaboravilo.

To me i dovodi do druge zamjerke. Scenarij mi se na trenutke činio zbrzanim i ofrlje napisanim, a na drugo gledanje to je bilo posebno očito u slučaju slatkih intimnih razgovora koje je s Mikeom vodila El, cura koja zna što su električni vodovi, ali joj se trebaju crtati pojmovi poput ručnog sata i prijateljstva. Iskreno govoreći, Stranger Things generalno je dobro napisana serija s mnoštvom duhovitih dijaloga i zabavnih trenutaka, s pričom koja se lijepo i više-manje uredno raspetljava i s korektno oblikovanim glavnim likovima. Zbog toga me, međutim, još više čudi što scenarij nisu ispeglali do mjere u kojoj bi i najvećim hiperosjetljivim seronjama usta bila začepljena.

I posljednja zamjerka koju imam nije toliko objektivan prigovor koliko moj osobni stav za koji sam svjestan koliko je kontradiktoran i paradoksalan kad uzmemo u obzir koliko mi se serija svidjela. Dakle, Stranger Things zasvirala je note koje sam želio čuti i otkad sam je pogledao hodočastim uokolo dijeleći preporuke šakom i kapom. Podsjetila me na djetinjstvo, oživjela mi sjećanje na brojne filmove u kojima sam uživao. Ali serija je složena da zasvira točno te note, da me podsjeti na djetinjstvo i oživi mi sjećanja. Kao što Amazon prati što upisujem u tražilicu, kakve dizajne i boje volim, koju veličinu nosim, pa mi servira havajsku košulju s plavim brodićima i rozim flamingosima, tako su i autori stvorili priču koja je programirana da me osvoji. Baš kao brodiće i flamingose, spremno sam i oduševljeno zagrizao mamac, odradio kupnju i uživao u konzumaciji, ali se istovremeno, ako me razumijete, osjećam malo izigrano.

Stoga se nameće logično pitanje bi li ovaj ‘najbolje od osamdesetih’ mixtape bio sočan zalogaj onima koji sa spomenutim razdobljem nemaju nikakve veze, koji misle da su Gooniesi hokejaški klub iz Montreala, a koji se na spomen E.T.-ja prije sjete Vanne nego Spielberga. Mislim na sve one koji svojim godištem nisu unaprijed obilježeni kao ciljana skupina prijemčiva za ovu vrstu sadržaja. Unatoč svemu što sam nadrobio, mislim da je Stranger Things vrlo lijepa televizijska priča koja bi vam se lako mogla dopasti bez obzira na vaše godine, taman i da vam sve do jedna referenca preleti iznad glave. A sad, hoće li ovaj Netflixov projekt za par godina naći svoje mjesto na listama najbolje TV zabave dvijeidesetih… Ne znam. Ali svjedočili smo i čudnijim stvarima.

Sven Mikulec powered by fak.hr

Komentiraj članak
Povezane vijesti

Ostale vijesti