Film Melankoliju sam bio gledao u kinu i moja prva reakcija je bila wow, koje prelijepe umjetničke scene na početku, malo previše usporene i razvučene i uz prepompoznu glazbu u stilu 2001.: Odiseje u svemiru. Zatim, napokon, počinje radnja. I nižu se minute i ja si mislim koji je ovo blesavi film, pa ništa se živog ne događa. I zaista početak djeluje poput kakvog filma apsurda gdje više ne znate gdje ste. U trenutku kad se spremate ustati iz sjedala ili prebaciti kanal na televiziji, oho, nešto se ipak počinje događati. Napokon nekakva mistika i naznaka da će biti nešto od filma. Ponovno se vraćate natrag i udobno namještate u naslonjač i shvaćate da vas film počinje sve više obuzimati i uvlačiti u sebe. Uskoro se pojavljuje prekrasni planet zvan Melankolija i od tog trenutka film vas ima. Do kraja ćete biti na rubu sjedala, a kad završi shvatit ćete da ste gledali nešto što nećete isprva moći opisati, ali što je utjecalo na čitavo vaše biće.

     Na kraju filma u kinu je nastao takav tajac da se ni muha nije čula, nitko se od gledatelja nije pomaknuo, kihnuo, ispuhao nos, nakašljao se ili pisnuo riječ. Vladala je potpuna tišina. Svi su u gledalištu bili tako opčinjeni da su ostali sjediti u svojim sjedalima do kraja odjavne špice, a neki i duže, te potom u tišini i bez riječi, vidljivo dojmljeni pogledanim, napustili kino. Takvu atmosferu vjerojatno više nikada neću doživjeti, takav jedan utjecaj na gledateljstvo kakav je imao ovaj film.

     Zbog zvučne podloge i dojma (u pojedinim scenama doslovce čujete kako se ubrzavaju otkucaji vašeg srca i krv šumi žilama vašeg tijela), ovaj film treba pogledati u pravom kinu ili kućnom sa zvučnicima razmještenim uokolo. Ne znam kakav će dojam film ostaviti na vas, ali mene se jako, jako dojmio. Preporučam da pogledate i donesete vlastiti sud.

@auran,

dojmljiv opis.

     Hvala.

Dugo sam izbjegavao ovaj film, ali vrijedilo ga je pogledati..

Druga priča, drugi dio filma je izvrstan..Uz pamtljiv kraj..

Za razliku od TheTree of Life, koji mi je totalno negledljiv..

Moram priznati kako nisam neki veliki fan ludog danca von triera i ovaj film nekako se savršeno uklapa u neko moje mišljenje o njemu. Naslov filma savršeno odgovara, ako je rađen prema autorovim iskustvima sa depresijom mora se priznati kako dotični ima velike probleme s njom, jel film je od početka do kraja obojen sivilom, bez i trunke optimizma i neke vjere u ljude, čovječanstvo uostalom kao i većina njegovih djela. Autor je uspješno stvorio jednu turobnu, komornu, bezizlaznu atmosferu kraja svijeta i  vizualno je to također izuzetan film, istina još daleko od očiglednog trierova uzora tarkovskog na kojeg se referira u pojedinim scenama. Međutim na stranu što je radnja pogotovo u prvoj polovici filma apsurdna, metaforika i simbolika filma je po meni poprilično jednostavna iako on inzistira na njoj. Neznam ni sam što zaključiti, to sigurno nije loš film ali nije zaslužio niti titulu najboljeg europskog filma godine.

U dva navrata sam ga pocimao gledati i oba puta odustao

film jest depresivan,turoban i melankolican,pa i mizantropski dijelom,ali zar zaista netko ovdje,ili  bilo gdje drugdje misli da to nije jedna od opravdanih opcija svjetonazora ,ili se svi moramo zakleti u ideologiju vjecne srece i pozitivnog stava,moci sadasnjeg trenutka i ostalih laprdajucih dogmi koje siluju  prirodu covjeka..
jer eto vidi vraga, osim sto je on sretan i nasmijesen, on je i ovo drugo : i tjeskoban i melankolican,ponekad i depresivan itd itd...
morao sam melankojiji dati samo ocjenu 9,5 jer sam 10 ostavio za antikrista..

bump! veceras na trecem,gledati,gledati,gledati..

Izvanredan prikaz stanja ljudskog uma i duše kojega može na pravi način shvatiti osoba koja je sama prošla takvo stanje, ili netko njoj blizak. Ovaj film je kao umjetnički dokumentarac jer način na koji se prikazuje tijek misli i događaja istovremeno je artistički i surovo realističan. Kirsten me ugodno iznenadila vrhunskom izvedbom. Charlotte je u ovom filmu mrvicu manje uvjerljiva, al obje su doista sjajne! Kirstenina gluma je u kombinaciji sa tom dokumentarističkom kamerom na mahove toliko stvarna , zaprepašćujuće! 

Ne mogu u ovom trenutku puno više reći, trebat će mi vremena da dođem k sebi.

Film je za strpljive ljude otvorenog uma koji imaju bogatiju maštu i pjesničku sklonost; za osobe koje ne shvaćaju sve doslovno i dozvoljavaju autoru, odnosno daju mu dovoljno vremwna da se izrazi.

Uf Uf Uf. ..

kamera iz ruke,a jesi gledala antikrista i nimfomanku?

Antikrist mi je bio mučan pa nisam (još) do kraja, a Nimfomanka mi je jedan od brutalnijih filmova koji mi je u vrhu, ne samo što se kamere tiče. I stvarno ga ne moram ponovno gledati, toliko je dobar i upečatljiv. Trzava kamera zna bit iritantna, a zna bit i genijalna. Ne znam, jel Trier uvijek ima istog kamermana?

Ima ih barem dvojicu: von Triera koji od depresije pati malo manje i von Triera koji od depresije pati malo više.

LARS JE JAKO MOČAN JER KAD GA NEŠTO ZAOKUPI IDE DUBOKO, NJEGOVE JE FILMOVE NEMOGUĆE SHVATIT AKO POZNAŠ TEME POVRŠNO ALA GOOGLANJE I SLIČNO. ON RADI FILMOVE ZA ZNALCE ODREĐENIH PODRUČJA LJUDSKOG DJELOVANJA, PA KAD SE POGODI S GLEDATELJEVIM ZANIMANJEM , TO POSTANE VRHUNSKI UŽITAK.

njegovi filmovi sa gledaju max dva puta,dapace to je preporuka

Nekako pripadam onoj grupi koja nije fan von Triera. Ne smatram da je ono što von Trier radi loše, no definitivno nije za svakoga, a očito i za mene. Nisam siguran zašto... možda upravo zbog te depresivnosti, mizantropije i ostale teme što je buff spomenuo, koje se protežu kroz svaki njegov film (barem one koje sam gledao) stoga imam dojam da sam više puta vidio jedno te isto od njega. Filmovi su mu vizualno prekrasni, „osobni“, prepuni simbolizma, no makne li se ovo zadnje, ne ostaje baš nešto konkretno čime me njegovi filmovi „uhvate“. 

Možda baš zato od njegovih filmova najviše volim „Dogville“ jer je osim svega navedenog imao nešto konkretnije, napetu priču uz zanimljiv pristup gdje je sniman poput kazališne predstave, taj film mi je bio više nego li samo čista simbolika.

Moguće da je ovo bio slučaj kao što svrljozvrljo kaže; da se nije pogodio s gledateljevim zanimanjem, pa stoga nije bio vrhunski užitak, no mislim da to ionako vrijedi za većinu filmova, pa čak i blockbustere.

Anyway, s obzirom na lijepe komentare o ovom filmu, uvjerili ste me da mu dam priliku, a niti sam ga gledao pa who knows...

moj prvi susret s njim je bio preko filma breaking the waves za koji nisam tada bio spreman,nakon projekcije u kinoteci publika je bila ošamućena,znakovito je  da nema komentara

Simbolički se dočarava osjećaje kroz izmišljenu priču o drugom planetu u čije znanstveno objašnjenje podloge priče bolje ne ulaziti i ignorirati.
Glavna junakinja je očito osoba sa emocionalnim raskorakom sa životom i razumom koja uz to ima i određene supermoći i jednostavno ispada emocionalni invalid ne svojim ponašanjem ili stanjem nego eto tim mogućnostima kako se kasnije to nekako racionalizira.
U svemu tome se lijepo ocrtava i čisti narcizam u glavnim crtama, koji se ispoljava odnosno iživljava u trenucima potencijalne planetarne katastrofe, a ta ulazi u plan tek u drugom dijelu filma.
Sve zajedno daje neki rezultat impresivne kinematografije i pokušaja izazivanja osjećaja melankolije u gledatelju preko ono malo emocionalno obijesne radnje što se u ovako jednoj pustoši dugih scena uspije ispratiti.