Moram priznati da mi je 'Casualties of War' bio i ostao jedan od najdražih filmova unatoč svim svojim manama. Obično mi dobro sjedaju filmovi koji se bave ljudskom psihologijom i karakterom likova, a ovaj film je možda na donekle i naivan način uspio prikazati ono što poznajemo kao 'čoporativni mentalitet'.
Rat sam po sebi takav je besmislen, grozan i trajno ošteti preživjela ljudska bića. Kada se u to uključi još dodatna mogućnost da se bude zao jednostavno zato jer se to može, tu se otvara cijela pandorina kutija problema i pitanja.
Mnogi vjernici polaze od postavke da su ljudi u biti zli i da ih religija koja ih plaši autoritativnim Bogom koji kažnjava vječnim paklom drži podalje od toga da zadovoljavaju svoje prirođene potrebe da čine zlo kome god stignu. Da je to istina, tada bi vjerujem u Meksiku vladao mir i blagostanje, a u Švedskoj bi se svi klali, a znamo da je upravo suprotno.
Ova navodno istinita priča dira jako duboko u psihologiju samog čovjeka i podsjetila me na onu Biblijsku priču iz Starog zavjeta o Josipu kojega su prodala braća. Prvo je postojala ideja da se Josipa ubije, no protivljenje samo jednog od gomile braće ih je odvratilo od te namjere.
I tu upravo leži sva problematika ovoga filma. Gledajući ga imate osjećaj kao da gledate tinejđere koji su se jednostavno oteli kontroli. Mladi su, vojnici su, imaju oružje, imaju spolne organe i dozvolu za ubojstvo. Sve to nije slutilo na dobro jer ih je navelo da otmu iz sela jednu mladu Vijetnamku tijekom jedne misije da im 'ne bude dosadno'.
Gluma likova je u jednu ruku djelovala u nekim trenucima i pomalo dječje i naivno, no u drugu ruku upravo taj neki nedostatak promišljenosti je prikazao gotovo 'dječje' koban efekt čoporativnog mentaliteta. Svi znamo još od mladih dana da smo htjeli biti prihvaćeni. Ako je jedan 'jači' nasilnik ili više njih maltretiralo nekoga 'slabijeg', tada su se i ostali pridružili tom procesu mučenja i degradiranja slabijeg koji predstavlja esenciju čoporativnog mentaliteta.
Taj ustroj čopora je u filmu prikazan na suptilno savršen način. Sean Penn kao vođa čopora je prikazan kao negativan lik, ali ne i najgori negativac, već netko tko umjereno i promišljeno provodi svoje želje. Kako to obično biva, najgorom životinjom je prikazan onaj odmah iza njega, a to je bio Don Harvey koji je realno gledajući bio možda i najveća prepreka da sve to dobije možda malo sretniji završetak. John C. Reilly bio je odličan u ulozi lagano ograničenog glupana koji je samo slijepo slijedio sve što mu je bilo rečeno i njime se bez problema manipuliralo.
I tu su onda ostali još Michael J. Fox i njegov prijatelj John Leguizamo koji je unatoč svojoj volji jednostavno pao pod utjecaj većine da ne bi ostao izopćen ili bio okarakteriziran negativno od ostalih koji su sudjelovali u silovanju otete Vijetnamke.
Dva glavna negativca, glupan, slabić i Michael J. Fox su znači u igri i Michael je ovdje bio jedini koji se jasno usprotivio tome i ostao je jedini dokaz da ne samo da ljudi nisu po prirodi zli, već i da se u krajnje nezavidnoj situaciji u kojoj mogu izgubiti i glavu mogu usprotiviti nečemu što je po svim moralnim osjetima loše i pogrešno.
Da sve bude još psihološki zapetljanije, na početku filma Sean Penn spašava Michaelu život od sigurne smrti, te samim time Michael nešto 'duguje' Pennu... duguje mu doslovno život. Tada bi si mnogi možda postavili pitanje da li bi smjeli prijaviti nekoga tko nam je spasio život, a nakon toga nekoga drugoga mučio, silovao i ubio?
Neki bi rekli možda da je Michael izdajica i cinkaroš jer je izdao svoj tim. U pravilu Michaelu je svaka nepravda bila u potpunosti jasna i to je bilo jače od osjećaja dužnosti prema naredniku koji mu je ranije spasio život.
Da se prikaže još i krajnja nezainteresiranost u vezi silovanja i ubojstva te Vijetnamke dobili smo uvid u jedan opće prihvaćeni i krajnje bolesno izvitoperen kolektivni um najviše pozicioniranih ljudi u vojsci. Svaka isprazna filozofija, pa i prijetnja nije Michaelu dopustila da si smiri savjest nakon onoga čemu je prisustvovao i što je proživio. Unatoč svemu, silovatelje je dogurao do suda. Koja je prava istina, to se ne zna, no ovakvih užasnih priča ima u svakom ratu i ovaj film je odlična posveta upravo takvim pravim žrtvama rata.
S druge strane, ovo se ne treba gledati kao ratni film, već kao manifest ljudske psihe i prirode prikazane u ekstremnim uvjetima. Sve što se o čovjeku treba znati nalazi se u ovom filmu - potreba za zadovoljenjem najnižih pobuda, potreba za prihvaćanjem, manjak vlastitog karaktera, glupost, kukavičluk i ono najbitnije na kraju - empatija, prirođeni moral i ljudskost.... iako, gledajući film, teško da bi ovdje i pojam 'ljudskost' mogao pasti pod nešto pozitivno iako se često referira na pozitivno čime se opet znači uspostavlja ta instinktivna referenca na to da čovjek ipak u svojoj biti nije zao, već dobar. Humanost, ljudskost ili kada bi vam netko jednostavno rekao "budi čovjek".
Ovaj film nisam nikada osobno doživljavao kao ratni film, niti kao radnju čiji je kraj bitan koliko kao savršen prikaz ljudskog mentaliteta koji nam je mnogima u svojoj i najgoroj mjeri poznat od vrtićkih dana. Ovaj film prikazuje bullying u svom najizraženijem obliku. Tko će se usprotiviti tome ili i vi želite biti 'cool' i prihvaćeni od bullya, pa ćete nastaviti i dalje mučiti žrtvu!?