Moram priznat da sam prerano sudio Lynchu na osnovu ispodprosječnog Blue Veleveta. Srećom, dadoh mu još jednu šansu, i očito je da je Lynch jedna od onih osoba sa granice između ludosti i genijalnosti. Ne mogu reć' da baš poznajem materiju, jer sam samo odgledao ova dva, a Lynchova filma, ali i Twin Peaks i ostali njegovi filmovi definitivno idu u watchlist.
Za sad mogu reć' da je uz Barton Finka, Mulholland Drive vjerovatno nešto najzanimljivije što je iznjedrila američka produkcija u zadnjih 20-ak godina, s tim što nisam siguran da su se Coeni namjerno igrali krimi žanrom, obzirom na njihovu predanost golim trivijalnostima istog u ostalim filmovima, ali namjerno ili ne, uspjeli su krimi žanr istovremeno i afirmativno iskoristiti i parodirati.
Kod Lyncha je, s druge strane, namjera očita: možete se cijeli film pitati ko su progonitelji, može vam se dizat i ona stvar na soft-porn lezbijsku scenu između Watts i Harring, možete navijati za Betty u ostvarenju njenog sveameričkog sna da napravi uspješnu glumačku karijeru, ali prije nego što otkrijete ko su ubojice, prije nego što izd*kate na sexy Lauru Harring, prije nego osjetite emocionalnu satisfakciju zbog Bettynog eventualnog glumačkog uspjeha, Lynch vam, kao veliki majstor postmoderne umjetnosti, baci prašinu u lice, ukazujuć' da je sve samo igra, i na kraju ostaje samo taj Silencio, koji, po meni, uz Kaneov Rosebud spada među najveće filmske simbole.
I jedna vjerovatno zakašnjela preporuka @moshingu da se ne zamara uzaludnim razgraničavanjem sna i iluzije u ovom filmu, jer poenta i jest u tome da se ovdje nerazdvojno miješaju san i iluzija, trivijalno i umjetničko, niska tjelesna i emocionalna zadovoljstva gledaoca sa njihovim "uzvišenim" intelektualnim promišljanjima, ukratko: postmoderna at its best.