Od početka filma sasvim je jasno zašto je postao klasik...sve je savršeno nepretenciozno i jednostavno...teško mi se odrediti o radnji, možda je ona smislena iz perspektive jednog velegrada jos i danas, ali iskreno, uz prateću glazbu,atmosferu,šture dijaloge i likove, potpuno nevazno...Hill,genij..

Film ima svoju dramatsku oštrinu, ali je upravo brutalno neuvjerljiv.

To je više bajka o živopisnom podzemlju, kakovoga bi ga zamislio  neki nadobudni mladac, zanesen stripovima i filmskom akcijom, koji nikada tim "opasnim" kvartovima nije prošao, nego je o svemu samo čuo priče.

Razumijem da ljudima može biti dobar i svojih kvaliteta film svakako ima, ali za mene je "suspension of disbelief" za ovu priču pretežak teret.

Film je u biti dobro upakirana kostimirana revija. 

Glavna uloga nisu ni glumci ni radnja nego kostimi, manekeni koji ih nose. A sve se to potrudilo zamotat u celofan priče o proboju devetorice do slobodnog teritorija kako bi se filmu dala dramatizacija te neizostavnim začinom za takav genre - atraktivnim akcijskim scenana kako jelo ne bi bilo bljutavo. 

Najljepše kostime ima naravno banda koja je najviše u kadru, ona čiji su manekeni najljepši i oko kojih se vrti cijeli film. Osim manekenskog stasa i raskopčanih prsluka koji pokazuju njihove izrađene trbušne mišiće, lijepa lica u krupnim kadrovima dodatni su plus. Vizuelna kulisa im dolazi kao naručena: noć u kojoj njihove atletske figure i kostimi još više plijene pažnju gledatelja.

Sve to iz pozadine prati dobar soundtrack koji filmu daje ocjenu više: sintisajzerski rock instrumental prošaran tvrdim, reskim rifom gitare kada se bježi ili ide nevolji u susret (Barry De Vorzon) predosjeća opasnost i stvara napetost (Genya Raven - Love Is a Fire), a dobar soul s odličnim vokalnim dionicama  kad se želi potcrtati očaj i bezizlaznost situacije (Arnold McCuller - Nowhere To Run).

Najbolja scena: Coney Island ulazak u vagon podzemne željeznice.

Smećeee!!!