Otkad sam prije 20ak dana u trajektu na relaciji Split – Supetar slučajno naišao na poznato lice Renata Baretića i ekipu s ekranizacije njegova romana Osmi povjerenik, ne prestajem nailaziti na naslov tog filma, doslovno je dobio medijsku pozornost kakvu se poželjeti može. Ekranizacija već pomalo zaboravljena romana, dobro primljenog kod publike, bila je posljednja šansa da se skine već dobrano zadebljala prašina s imena Renata Baretića koji nije ništa upadljivo napisao već 15ak godina. Salajev film upravo je to napravio, vratio Baretića u sedlo i dao mu 5 minuta slave. Iako sam za roman čuo još prije 5,6 godina kada sam se prvi put susreo s Baretićem, još do danas ga nisam uzeo u ruke i pročitao. Usprkos tome, odlučio sam otići i pogledati film, bez čitanja knjige, prvenstveno zbog činjenice da je film sniman na mom Braču, pa me zanimalo kako će se ambijent tradicionalne otočke sredine uklopiti u ekranizaciju jednog ideološki angažiranog autora.
Sama ideja Trećića nedvojbeno je zanimljiva i originalna, stoga sam na početku gledanja ipak davao ozbiljne šanse filmu da opravda medijsku pompu i pokaže se kao zrela postmoderna komična drama. Baretićev trećićanski govor, eksperiment na tragu Orwellowe 1984. i Burgessove Paklene Naranče, nastao je kombiniranjem bračkih lokalnih govora, talijanskog i engleskog. Taj postmoderni postupak na filmskom platnu ipak je ostao samo zanimljiv pokušaj, dok je realizacija ideje više sličila na karikiranje i ruganje s bračkim lokalnim govorima, prvenstveno zbog neuspješnog prilagođavanja glumaca lokalnom leksiku i naglascima. U fikcionalnoj stvarnosti filma tradicionalni otočki ambijent ispunjen je čitavim nizom kulturološki šarenih i osebujnih likova i simbola, tako na Trećiću, zapravo bračkom kršu, nailazimo na likove muslimanskog mafijaša Selima (Goran Navojec), Aboridžinke Mone, ličkog svjetioničara Brkljačića (Filip Šovagović), sredozemnih medvjedica i zvukova didgeridooa. Sama radnja filma potpuno je razgrađena takvim umetanjem. Postavljanjem Gorana Navojca u ulogu Bosanca provedeno je auditivno silovanje publike što me podsjetilo na horore serije Lud, zbunjen, normalan. Scene s Aboridžinkom ocijenio bih kao nadrealistički pokušaj, koji mi nije sjeo. Što se nadrealizma tiče, samo Lynch može kupiti moju naklonost. Osim uloge Gorana Navojca, film je silovan i masakriran forsiranjem seksualnih aluzija, pokušajima vulgarnog humora i ubacivanjem nefunkcionalnih scena seksa po principu što više to bolje. Postmoderni obračun sa konvencionalnim simbolima radikalno je proveden scenom starca na križu. Starac u krpama u mještanskom folkloru razapet na križu utjelovljuje Krista, da bi u jednom trenutku počeo uzvikivati Skalajte me posrat ću se. Poznavajući Baretićevo djelovanje upravo sam očekivao da njegov postmoderni obračun sa simbolima bude frljićevski usmjeren na štetu tradicionalnih nacionalnih ili kršćanskih simbola. Pokazalo se da se odlučio za ovo drugo. Dobar materijal za film ipak je uprskalo previše Baretića u njemu. Previše neukusne i nepotrebne jebačine, suptilna pljuska katoličkoj Crkvi i državnoj vlasti ipak me uspjela nagnati mi u više navrata tijekom gledanja filma zazvone riječi starca sa križa: Skalajte me posrat ću se. Svakako pohvale za lik Toninova oca, koji odlično oslikava poznatu tešku narav bespomoćne starosti na otoku, a pohvale i da se netko napokon sjetio i glazbe Valentina Boškovića u svom filmu.