Gojira (1954) je bila alegorija za strah i kaos izazvan nukelarnom tehnologijom. Remake „Shin Gojira“ (2016) je prebacio komentar o uništenju Hirošime na aktualniju katastrofu Fukušime i apsurdnu japansku birokraciju. Osim ta dva primjera, filmovi o tom divovskom čudovištu se ne mogu nazvati pametnima a vjerojatno ni dobrima. Poruke i komentare su zamijenili otrcanim dijalozima i borbama glumaca obučenih u kostime čudovišta, no unatoč tome i niskom budžetu stekli su veliku popularnost zahvaljujući djetinjastim ali zabavnim borbama i rivalstvu divova (slično kao i WWE hrvanje).
Ovaj nastavak američke verzije iz 2014. pokušava ubaciti i komentar i zabavnu akciju u isti film ali ne uspijeva u nijednom. Nisam očekivao da će nastavak biti vrhunac filmske umjetnosti, ali da će napraviti barem nekakav pomak u odnosu na prethodnika, umjesto toga, sve što sam vidio je korak unatrag.
Premda je ovaj put navodno u igri 17 čudovišta, vidimo borbe samo četvero njih, uključujući Godzillu koja je po minutaži otprilike koliko i u prvom dijelu. U filmu se redovito govori kako diljem svijeta vlada kaos, ali ništa od toga nije prikazano, osim gdje se nađu glavni likovi (iako smatram da je prikaz katastrofe i na tim lokacijama skroman). Ono akcije što je na ekranu, često je loše vidljivo zbog nametljivih efekata snijega, kiše, oluje i sl. Još veći problem je prečesto skretanje fokusa kamere s čudovišta na ljude, što ne bi bio problem da su likovi imalo zanimljivi (i manje iritantni). Posebno razočaravajuća je finalna bitka koja se manje-više svodi power-up i dva udarca. Za razliku od bitki iz prethodnog dijela, ovdje su me ostavljale ravnodušnim.
Najveći problem filma je njegov ton. Ton filma stvara atmosferu i priprema gledatelja na to što može očekivati. Hoće li biti riječ o filmu koji se ne shvaća ozbiljno stoga se može odbaciti određena količina nelogičnosti i ostalih mušica, ili se očekuje ozbiljnost i razmišljanje od strane gledatelja. Što je film ozbiljniji, to njegov scenarij mora biti ozbiljniji tj. pametnije napisan jer će sve što nema smisla još više ubadati u oči nego inače. Ovaj film aludira na neke teme (kao npr. prenapučenost stanovništva, nasilje među ljudima) ali ništa od toga ne istražuje. Istovremeno zadržava ozbiljni ton ali i klišeje, blesave dijaloge i niz nelogičnosti.
Da se film posvetio čudovištima poslužio bi kao zabavan ljetni blockbuster, ovako služi samo kao primjer filma koji ne zna uskladiti ton sa svojom tematikom, kao ni akciju s dubljom pričom.
p.s.
Veselio sam se ovom filmu nakon trailera, a sad sve što mogu reći je: