U podrumu

Austrijanci se osjećaju slobodno u svojim podrumima. Tamo mogu bez ikakvih zapreka živjeti svoje opsesije, bilo to igranje s vlakićima, glačanje nacističkih uniformi (u bojama njemačke zastave), grljenje sa zastrašujuće realističnim lutkama beba ili udovoljavanje sadomazohističkih potreba. Redatelj Ulrich Seidl uvijek koristi svoje dokumentarce i igrane filmove kako bi kritizirao najneugodnije teme s kojima se susreće zapadno društvo i razvio je vlastiti konfrontirajući, ali istovremeno i empatični pristup kako bi to postigao. Iste te osobine opisuju i ovaj esejistički film, koji na mnogo načina briše granicu između promatranja i glume. Uzmimo za primjer Seidlove tabloe, kako su nazvani, kojima snima svoje subjekte od naprijed, kadrirajući ih u simetričan prostor, kako bi se stvorio efekt naslikanog portreta koji povratno gleda gledatelja. Ova refleksivna naglašavanja prekidaju opservacijske scene događanja u podrumu i intervjua u kojima subjekti potajno i hrabro dijele svoje strahove i želje. Kao što je pojasnio na predstavljanju dokumentarca, Seidl smatra da podrum simbolizira podsvijest Austrijanaca. To je, kako on kaže, „mjesto mraka, mjesto straha, mjesto ljudskih ponora“.