Film koji je definitivno za preporučiti, koji se gubi na granici stvarnosti i samoiluzije.
Glazba je ponekad prenaporna iako naglašava psihičko stanje i razvoj radnje.
Neka posebna poruka u filmu možda i nije u prvom planu, prije svega treba ga doživjeti možda kao raslojavanje psihičke rastrojenosti čovjeka i njegov doživljaj okoline.
Dobro je to postavljeno sa obzirom da se stalno pitamo u kojoj je fazi glavni lik i čemu se može vjerovati, pošto smo praktički stalno utopljeni u njegovu perspektivu.
Ego i vlastita slika glumca ovdje se izrazito prikazuje na način koliko može to igrati presudnu ulogu, gdje je upravo taj aspekt i borba oko toga nešto što obilježava razliku između uspjeha i neuspjeha u glumi.
Osim toga tu se sjajno prikazuju međusobni odnosi pogotovo unutar disfunkcionalne i rastrgane obitelji.
Film parodira definitivno akcijske filmove o superjunacima iz pogleda jednog kazališnog režisera i bivšeg glumca jednog takvog lika, koji se bori sa propalom slavom, a ona ga zasjenjuje konstantno u životu.
U svakom slučaju film je preneseno i doslovno prikazao kako M. Keaton i sam pomalo zaboravljen glumac (koji je zanimljivo uz to glumio baš u Batmanu) dokazao svoje impresivno glumačko umijeće.
Uza sve to dobivamo uvid u opterećenje i zahtjevnost režiranja od problematičnih glumaca pa sve do samog postavljanja komada i svih nepredvidljivih poteškoća u procesu.
U neku ruku film se poigrava sa današnjom modernom publikom jer je zapravo riječ o umjetničkom filmu koji postavlja više pitanja nego odgovora.
Možda u neku ruku i je precijenjen film, on definitivno je u nekom smislu postignuo svoju namjeru i vrijedi ga pogledati pošto je baš napravljen sa namjerom da ostavi različite dojmove na različite gledatelje.