Golikove filmove ne valja propuštati, prava su poslastica za ono skromno i humano u čovjeku. Iako svaki njegov film, koji sam gledala, uvijek ima dobro utvrđenu podlogu, određenu društvenim prilikama s iscrpnim i intuitivnim prikazom i koja bi sama za sebe mogla biti fabula nekog drugog filma, centralni događaj ili priča u ovom filmu, a i u nekim drugim njegovim uratcima, kao da je film u filmu s bitno ljudskom porukom.
"Pucanj" preispituje ono što nagriza pitomost čovjeka i njegovih odnosa s bližnjima i kao uvijek, koliko pamtim, na kraju pobjedu odnosi dobro. U ovom slučaju to čini jedno plemenito prijateljstvo, ali na krilima realizma, nikako ne podobnosti. Nevjerojatno je koliko je Golikov osjećaj za sitne strahove i težnje čovjeka, njegove mane i vrline i međuljudske odnose, istančan, nešto slično kao što je to osjećaj Walta Disneya za nježan pogled neke životinje (na pamet mi pada pogled Lady iz filma "Lady and the Tramp").
Nikada ne pada u zamku crno-bijele tehnike portretiranja svojih likova, svaka je karakterizacija minuciozan mozaik načinjen s osjećajem psihologa-umjetnika (očito su ta dva poziva u Goliku sljubljena), nesklonom predrasudama i osudama s pozicije neke tobožnje osobne etike.
Režija je prepoznatljiva, mnogi detalji su me podsjećali na njegove Gruntovčane.