Film me kao držao u pristojnoj neizvjesnosti, ali je ta neizvjesnost o ishodu te alkoholno-herojske trakavice ujedno i jedini pozitivni utisak. I ja možda volim zaviriti u čašicu, ali ovo je "priča" o alkoholičaru u kojoj se eventualni razlozi opijanja tek uzgred spominju. Bivšu ženu i sina vidimo na samo 5 minuta, a o eventualnim traumama iz djetinjstva nema ni govora tako da tu za mene nema nikakve priče ni drame.
Cijeli film frajer hoda okolo pijan i nitko ništa ne priča i nitko ništa ne misli i nema nikakvih emocija. Potpuno mi je šuplja priča. Jedna scena u onom nekom hotelu kad u zadnji čas u slowmotionu zgrabi "bombicu" se valjda gledatelja trebala dojmiti, ali je meni bila pomalo smiješna..i onda ga još ujutro nađu razbijenog potpuno od cijelog minibara različitog alkohola što mi je isto bilo smiješno jer mi se nekako čini da ljudi kad sami piju doma ipak uzmu nekakvu bocu i sliste je, a ne rade od toga studentsku terevenku. I onda još kad od kokaina "otriježnjen" izlazi ravno u "nove pobjede" onako denzelovski moćno, kako samo on to zna, pitam se cvikam li to ja od njegovih cviksa ili se lomim od smijeha, ali iz pristojnosti sasvim prigušeno. I onda još da stvar bude gora, malo je reć da ne volim Denzela, čovjek mi se naprosto gadi toliko da ništa na njemu dobro ne vidim.
Ne razumijem zašto nema nikakve karakterizacije likova niti bilo kakvih zakulisnih događaja, kao da je pijanac s jednim virtuoznim potezom dovoljan za cjelovit film. U zadnjih deset godina ne pamtim da sam gledala neki dobar američki film tj. da je takav snimljen. Svi su šuplji ko šupalj zub i plitki ko plehani tanjir - izeš sliku nigde jedra na vidiku.
Volim neke Zemeckisove filmove, ali u ovom je jedino dobar početak kad čovjek da sve od sebe da što smirenije "obradi" katastrofalnu situaciju u avionu, kako je to jedino i moguće.