Gledala sam ga prije par godina u kinu i usudila bih se reći da je film, što se tiče režije, kamere, montaže etc. (koliko se ja već kao potpuni laik u te djelatnosti mogu razumjeti), prilično dobar i rekla bih da to može primijetiti i uvjetno rečeno površan gledatelj. Ono što je sporno u ovom filmu ne nagriza kvalitetu ovog uratka kao takvog, budući da je redatelj, kao uostalom i drugi koju sudjeluju u stvaranju filma, odradio svoj posao pedantno, nego je u najmanju ruku problematičan, ako ne i potpuno deplasiran presjek psihologije ODRASLIH ljudi, a o odraslima se nesumnjivo radi jer nitko od protagonista nema manje od 20 godina.
Kako je moguće da 1993. ODRASLI u Srbiji (i to ne bilo koji ,već intelektualci ili barem nadri intelektualci, takozvani kulturnjaci, kazalištarci, glumci i slični, ljudi kojima dobrim dijelom već u samom opisu zanimanja stoji dužno dobro poznavanje društvenih zbivanja, ako se naravno uskogrudno ne ograničimo na doslovnu definicju glume kao takve, koja im u krajnjoj liniji, htjeli oni to ili ne, kroje život) nisu upoznati sa stvarnim stanjem stvari, s ratom koji im bijesni u susjedstvu?
Mislim da je nemoguće, na žalost ili na sreću, razdvojiti kulturu(umjetnost) i politiku, u ovom slučaju film i politiku jer nam politka uvelike oblikuje način života, vinuli se mi nebu pod oblake ili plazili po zemlji. Redatelj filma to sigurno zna koliko god ili glupavo ili podmuklo pokušava oprati ruke svojih sunarodnjaka prikazujući ih kao nevine promatrače brutalnih prilika koje su zatekle njihove dojučerašnje prijatelje. ODRASLI, bli oni pripadnici jedne, druge ili pete nacionalnosti, dakle svi mentalno ubrojivi ljudi na kugli zemaljskoj gube pravo na NEVINOST u trenutku kada postanu svjesni vlastite opstojnosti i opstojnosti drugoga. Neki to postanu kad prestanu sisat, neki kad skinu pelene, neki otprilike u šestoj godini svog života kad postanu svjesni svoje spolne različitosti, neki u pubertetu, a do svoje 20e bi to trebali postati svi, uključujući i "glumačku družinu" i redatelja "turneje".
Neovisno o tome koliko je propaganda ratnih 90ih bila perverzna i koliko su nacionalizmom natopljena tla bila plodna za prijem takve propagande, za odrasle, a to znači odgovorne, a to znači za one svjesne činjenice da se u njihovoj blizini kolju ljudi, uvijek postoje kanali kojima putuje istina, a odrasli su ljudi beziznimno dužni stupiti u kontakt s istinom. Iskrivljena propaganda ne može biti opravdanje za dezinformiranost, a u slučaju ovog filma riječ je čak i o NEinformiranosti protagonista, ukratko likovi u filmu se ponašaju kao da nose štafetu za druga Tita. Iskrivljene su vijesti također govorile o masakrima i bilo je potpuno nemoguće za njih ne znati, u vrijeme rata sam bila dijete do 10 godina i jako sam dobro znala kaj se oko mene događa, prema tome i "turneja" je to znala i redatelj je to znao, ali je odlučio napraviti nas ludima, naravno i sebe, prikrivajući to maestralnom izvedbom npr. Sergeja Trifunovića, razvijenim,modernim, nevinim pacifizmom prisutnim u svakom od likova, odnosno neosporno dobrim filmom ukoliko se slažemo s time da film nije utilitaran, tj. politički intoniran.
Na ocjenu kvalitete filma ne bi trebala utjecati njegova eventualna politička nekorektnost, ali ju je meni kao gledatelju jako teško zanemariti. Film je dobar, meni uopće nije dosadan samo mi smeta manipulativnost kojom uvelike raspolaže. Srbi vojnici su u filmu malo "crniji " od hrvata i bošnjaka, ali su zato srbi civili potpuno nevini, jer naime pojma nemaju o čemu se radi, "patuljci pojma nemaju", a srbi civili imaju i moraju imat pojma. To je ovako jedan naizgled vrlo suptilan trik... kako biti odrastao i pogledati istini u oči, a u isti mah ne biti povrijeđen od te istine. Ljudi to rade masovno, teoretski priznaju svaku odgovornost, ali kad treba očistiti prljavštinu iza počinjenog djela onda više nisu toliko odgovorni, nego su se samo malo zabunili.