Ovaj film me uvijek podsjeti na to da kada te kriza uhvati, kad ti se nešto loše i veliko dogodi, ti kao pojedinac uvijek imaš pravo izbabrati kako ćeš reagirati.
Uzimam kao primjer Juno, koja usprkos tinejdžerskoj trudnoći ne pretjeruje u panici i očaju koji bismo normalno mogli vidjeti da se radilo o bilo kojem drugom filmu. Upravo suprotno, ona ne može shvatiti zašto bi u tom trenutku imala samo dvije opcije - pobaciti, ili roditi i odgojiti dijete. Zašto ne (zamislite!) sama odabrati djetetu roditelje?
I kad smo već kod toga, zašto se uopće ljutiti i udaljavati od djetetovog biološkog oca, ako je to osobu koju stvarno voliš?
Priznajem, radi se o komediji koja ima popriličan odmak od realnosti, ali isto tako moram priznati da čak i kao realista imam problema reći da u svemu tome nema baš ni trunke istine.
Pitam se razmišljamo li mi uopće o našim životnim situacijama, ili samo primjenjujemo standardne reakcije koje nam je netko drugi rekao da bismo trebali imati?