Film nije o Freddyju, već o grupi. Vjerujem da bi se mogao snimiti poseban film "Freddy", koji bi imao štofa za 2 sata čiste dramaturgije lika u kombinaciji s glazbom.
Onaj nastup na kraju filma je meni bio WOW! No onda sam shvatila zašto mi je bio takav. Ne toliko zbog zasluga redatelja ili montaže zvuka i slike, već zbog autentične Queen glazbe koju obožavam i glumaca (ponajprije "Briana", koji mi je cijeli film definitivno najbolji glumac – da, da, bolji od Ramija)! Taj nastup je nabijen emocijama i pustila sam suzu. Ostala sam sjedit do zadnjeg slova i tona odjavne špice. Ipak, imaju neki pravo; patetika je prešla granicu u trenutku kad shvatiš da se tim završnim kadrovima sugerira da su Queenovci bili zvijezde tog koncerta (jer nisu – svi su bili jebene zvijezde!), da su započeli neku novu eru u glazbi (započeli je jesu, ali ne na tom koncertu, i ne oni sami). Taj koncert je bio moćan, ali kadrovi publike i djelatnika koji sjede gore po prečkama od scene, pa čak i njegova "ljubav života" koja je JAKO slatka i simpatična ali ima preusiljen izraz lica; jel moguće da ga je TOLIKO voljela i obožavala? ... Prihvaćam da je to moguće, ali eto... Sve to skupa ipak mi je bio overdose sa šećerom...
Ovo je film "Queen", a ne "Freddy"... Nadalje, malo je preplastično prikazan Freddyjev lik u onom emocionalnom i privatnom kontekstu. Tome dodajem i da mi fali malo minutaže za njegovu solo karijeru i nekakvi isječci sa solo albuma koji su isto postigli velike uspjehe. Ipak, imam razumijevanja, jer jedno su želje, drugo su mogućnosti :-)
Rami... na mahove ima užasno odbojne facijalne ekspresije. Primjer: kad sklada ne znam više koju pjesmu gore na katu one kuće na osami pa proživljava te faze kreiranja i odjednom se onako kazališno (stilski slično našim glumcima) zabezekne s otvorenim ustima. Ima nekoliko takvih iritantnih karikatura. Freddy je bio svojevrsna karikatura, ali eto... meni je Rami otišao u neku drugu, Ne-Freddy karikaturu. Osim toga, Freddy je imao jači scenski nastup (vrlo žustre i kratke pokrete rukom), dok Rami nije imao dovoljnu energiju za nastup. Jedini nastup gdje je i maskom i pokretima bio dovoljno sličan je zapravo Live Aid nastup. Šminka/maska su katastrofalni, baš loše... Evo, sad me to podsjetilo na film "Hrvač", kojeg nisam mogla normalno pogledat kolko me izoperirani Rourke distraktirao...
Prema mojim saznanjima (kroz dokumentarce, filmiće i ostalo), Freddy je bio jako samoživ (to je prikazano), muževan (u filmu je na početku jako neobičan i mrvicu tetkast, da bi kasnije prestao biti osebujan a na mahove postao potpuno feminiziran i to se izmjenjivalo s depresivnim izrazima lica, uglavnom, muževnost se izgubila. Ostala je eventualno agresija neka tu i tamo). Općenito, u filmu lik Freddyja dosta "gleda u daljinu", duboko uzdiše, tugaljiv je... To je otprilike to, nije mi dobio neku karakternu dubinu dobio... Rami definitivno nije zaslužio Oskara. Doduše, moram pogledat sve konkurente pa vidjet jel bilo boljih izbora...
Sve u svemu, drago mi je da sam ga pogledala, film me okupirao, zainteresirao ponajprije radi glazbe i sporednih likova (članovi benda su mi ultra, zanimala me njegova obitelj, djevojka, dečko, a svi oni su nekako premalo definirani...) Sviđa mi se što se dobiva neposredni dojam stvaranja glazbe u nekim scenama. Neki zaključak je da film nije podbacio u segmentu prezentacije te perfektne glazbe, a to je ipak najbitnije... U tom smislu, nakon gledanja mlađih generacija, sasvim je sigurno da će se među njima naći novih fanova Queena.