Dvorac od stakla

Sjajan film. Tople prepruke!

Možda prvi put na ovom portalu dajem nižu ocjenu filmu koji je okupirao svu moju pažnju! Oprez: spoileri slijede! 

Nikakve suze nisam puštala, bila sam razočarana krajem filma ko malo dijete. Najveća zamjerka je nedosljednost/fiktivna komponenta. Nema nikakve šanse da, ako su se stvari fakat odvijale kako je prikazano, djeca (svo četvero!) ispadnu normalni, uspješni ljudi bez psihičkih i emocionalnih problema, koji žele ostati uz svoje odvratne roditelje usprkos svemu! Happy end je mogao biti eventualno takav da Ona ostane živjet normalni građanski život ali da recimo oprosti roditeljima ali ne želi više imat veze s njima. Ona je skinula štikle i trčala svom nasilnom alkoholicarskom ocu koji ju je maloljetnu slao da zavodi frajera i s njim gore na kat pa nek se snađe. Wtf. Inače  u toj sceni stavili su glumicu od 17-18 g ali po biografiji ona ima tipa 13 u tom dijelu memoara... Stari hoće ubit staru pred djecom a u idućoj sceni se žvale. Uči Nju plivat tak da je baci da se snađe. Mama pak kaže djetetu jel bi radije da ti napravim jelo koje ćeš probaviti za jedan sat ili naslikam sliku za vječnost?... Vode djecu baki pedofilki.. Konstante selidbe.. . Ma mislim... Nema šansi da pogotovo svo četvero djece nakon svega ostane normalno...

Razočarana sam holivudskim prikazom odvratne priče u kojoj slučajno netko nije poginuo, ostao bogalj ili ovisnik ili kurva kao sretne priče jedne neobične obitelji. Da je poruka bila da djeca kad odrastu racionalno prihvaćaju ono što se dogodilo ali ne glorificiraju to sve, to bi mi prošlo.

Filmu nisam dala manju ocjenu zbog odlicne glume i doista dinamične režije koja me prikovala uz ekran. U nadi da će rasplet bit ovozemaljski a ne bajkovita dijareja. 

yuma @, roditelji su ljudima jedni od najvažnijih ljudi u životu. Upoznajemo ih kada smo najranjiviji i najviše nas oblikuju. Rekla bih čak - presudno nas oblikuju. Od njih učimo obrasce ponašanja koje prenosimo kasnije u životu na svoje obitelji. Roditelj može imati puno djece (otac nemjerljivo puno više nego majka), ali dijete može imati samo jednog oca i jednu majku (dobro, NAČELNO je tako). Mržnja, prijezir, zamjeranje, osuđivanje, ali i mnogi drugi, su jako loši osjećaji i najbolje ih se riješiti. Ili ih nikada ne imati. Lik Brie Larsson u jednom trenutku shvaća svu zbrkanost svog inteligentnog i preemotivnog oca kao posljedicu velikih trauma koje je doživio u djetinjstvu. Ona je uspješna i kao zrela, pametna mlada žena uviđa vrijednost svog oca i ono najvažnije - da ga voli! Nije normalno ne voljeti svoje roditelje! Užasno je kada čovjek ima toliko loše roditelje da ih ne voli ili da ih (čak) mrzi! Moga oca njegov je otac za kaznu znao vješati za noge o neku voćku u voćnjaku i tako ga ostavljati tko zna koliko da vjesi. Izgladnjivao ga je i tukao. Ne moram vam dalje govoriti o mome odrastanju uza čovjeka koji je od vlastitog roditelja vidio toliko zla. Moj otac je sada već sedmu godinu mrtav. Što je duže mrtav, sve više se sjećam dobrih stvari vezanih uz njega. Imao je mana, imao je PUNO mana, velikih mana. Ali ja sam ga voljela i dok sam živa neću ga zaboraviti i neće mi prestati nedostajati.