Jedanaest godina trebalo je proći da bi nakon iznimno uspješnog "Titanica" ponovo zajedno na filmskom platnu ugledali Kate Winslet i Leonarda DiCapria. Nakon burne ljubavi u "Titanicu" u "Putu oslobođenja", uslijedila je bračna kriza. Klasična idila života u američkom predgrađu 1950-ih, vremenu u kojem je nedavni rat potisnut u sjećanju i uživa se u životu, pokazuje naličje. Monotonija i ispraznost iz supružnika izvlači nakratko ono najbolje (odlučuju slijediti svoje snove i otputovati u mitski Pariz) da bi uslijedio očekivani sudar mašte i stvarnosti. Tešto je dokučiti što je Sama Mendesa danas privuklo nekoć slavnom romanu Richarda Yatesa napisanom daleke 1961. I bez "Puta oslobođenja" znali smo da je Kate Winslet glumica snažne osobnosti koja i iz minimuma materijala može izvući mnogo i da joj Leonardo DiCaprio, bez obzira koliko njegova interpretacija bila uvjerljiva, teško može parirati. Društveni okovi koji navodno sputavaju glavnu junakinju loš su izgovor da bi iznimno snažnu ženu kakva je April nakon tek jednog neuspjeha natjerali da posustane. Dokaz da život ne mora provesti kao kućanica April nije morala daleko tražiti. Kuću u kojoj živi prodala im je agentica Helen (Kathy Bates), koja je svoju samostalnost skupo platila - njezin je sin duševno nestabilna osoba, a muž mlakonja. No i Frank (Aprilin muž) zapravo je mlakonja, odnosno nezrela osoba koji muškost dokazuje deranjem i preljubom. Kraj filma toliko je konzervativan da se čini da je Mendes film snimio doista u posljednji trenutak, jer nakon dolaska novog stanara u Bijelu kuću vjerojatno bi i većini Amerikanaca takav svršetak bio frustrirajući. Jedino prihvatljivo objašnjenje bilo bi da je riječ o ekranizaciji namjenjenoj američkim srednjoškolcima čija je osnovna zadaća da lektirni naslov pretvori u djelo za instant konzumaciju. No Mendesove ambicije bile su zasigurno veće, premda su se u konačnici raspršile i pretvorile "Put oslobođenja" u put prema ničemu. Goran Ivanišević