Želim vjerovati da je film Dosjei X: Želim vjerovati snimljen sa željom da bude nešto više od običnog stroja za izvlačenje novca iz džepova ljubitelja serije koja je na zanimljiv način propitivala paranormalno i ono što se samo na prvi pogled takvim činilo. No, nakon gledanja filma iskreno sumnjam u to. Istina je da je sjećanje na zaplete i teme koje je obrađivala serija (čija je zadnja epizoda snimljena 2002) pomalo izblijedjela, no istodobno kao da je izblijedilo i nadahnuće kreatora serije Chrisa Cartera koji je osim scenarističke u ovom filmu preuzeo i redateljsku ulogu. Fox Mulder i Dana Scully dvije su izmučene duše koje se teško nose s gubitkom sina, deziluzionizirani ljudi koji maločemu više vjeruju. Kada spletom okolnosti ponovo budu uključeni u istragu FBI-a o pronalasku dijelova ljudskih tijela, krv nešto ubrzanije počinje kolati njihovim žilama, što razori privid mira njihovih života. No, to u film neće unijeti nimalo živosti i emocija. Krimi priča, izostanak njezinog razvoja i razrade, a osobito rasplet u završnici, kao da su preuzeti iz nižerazrednih uradaka. Dojmljivo snimljeni zasnježeni krajolik američke zabiti stvara dobru pozornicu i pripomaže kreiranju atmosfere, no ne može nadomjestiti manjak napetosti i misteriznosti. Blagonakloniji gledatelji zaljučit će da film nudi mračniju stranu odgovora na pitanje koliko daleko smo spremni ići kako bismo spasili one koje volimo, no većina će se složiti da filmu Dosjei X: Želim vjerovati nedostaje sve ono što je seriju Dosjei X činilo uzbudljivom. Goran Ivanišević