Photo: Filip Beusan
Kao što to i obično biva na čarobnom brdu "277 m iznad realnosti", unatoč najavama teškog nevremena i pljuskova koji su prijetili zagrebačkim nebom, sinoć je pozitivna festivalska atmosfera još jednom uspjela otjerati oblake i učiniti da posljednja večer Motovuna u Zagrebu na Trgu Petrice Kerempuha na otvorenom kinu terase Potepuha, prođe u najljepšem mogućem izdanju.
Veliko finale započelo je projekcijom kratkog filma o samom nastanku festivala u Motovunu i pregledu svih sedamnaest godina njegovog postojanja. Nakon toga direktor festivala Igor Mirković je u pozdravnom obraćanju publici, najavljujući film i specijalnog gosta završne večeri, objasnio i upriličio mali festivalski ritual zdravice pa se podijeljenim čašicama rakije i visoko podignutim rukama u publici, netom prije same projekcije zajednički nazdravilo za sve dosadašnje i buduće uspješne motovunske festivale. Unatoč zlokobnom i pomalo neatraktivnom naslovu, film "Projekt: Rak" koji prati svjetski poznatog renomiranog konceptualnog umjetnika Ulayu na putu njegovog najvažnijeg umjetničkog i životnog projekta - borbe sa zloćudnim tumorom koji mu je dijagnosticiran na samom početku filma, svojom je afirmativnom i univerzalnom porukom utjelovljenom u snažnoj umjetničkoj osobnosti Ulaya, osvojio srca zagrebačke publike.
Film koji dnevnički prati Ulaya tijekom jedne godine borbe sa zloćudnom bolesti (Ulayev dnevnik od jednog do drugog studenog - kako je podnaslovljen film), od kemoterapija do svojevrsnog ritualnog obilaska i pozdravljanja s prijateljima i suradnicima na tom putu, a konačno i izliječenja okrunjenim vjenčanjem sa svojom životnom partnericom, donio je izuzetan portret jednog od najvećih suvremenih konceptualnih umjetnika.
.jpg)
Nakon projekcije ovog iznimno inspirativnog filma sa sretnim krajem koji je izmamio aplauz oduševljenja, zagrebačka je publika, u kojoj se sinoć dalo primjetiti puno poznatih lica iz hrvatskog kulturnog i umjetničkog miljea, konačno imala priliku i upoznati samog umjetnik, specijalnog gosta posljednjeg dana Motovun film festivala u Zagrebu.
.jpg)
U specijalno upriličenom "Q & A sessionu" koji je sa Ulayem vodila Paola Orlić, povjesničarka umjetnosti, moglo se čuti puno zanimljivih detalja i anegdota vezanih za sam nastanak i snimanje filma kao i suradnju s redateljem Damjanom Kozoleom. Među raznim pitanjima koja su sezala od toga da li je nakon saznanja dijagnoze postojao neki međusobni dogovor između redatelja i umjetnika u slučaju smrti, da li je tijekom snimanja bilo teških trenutaka i sumnje u ishod, pa sve do toga da li je kao pionir body arta, svoju bolest i borbu s tumorom tretirao kao svojevrstan najbitniji životni i umjetnički projekt, na što je Ulay odgovarao ležerno i iskreno, navodeći da je osim kemoterapije prolazio i specijalnu filmoterapiju, publika je imala priliku upoznati Ulaya kao izuzetno skromnog i nepretencioznog umjetnika s izrazitim smislom za humor. Odgovarajući i na nekoliko pitanja postavljenih iz publike koju je najviše zanimalo njegovo djelovanje kao umjetnika performera, kao i fenomen današnje institucionalizacije performancea u smislu "re-enactmenta", Ulay je jednostavno odgovorio da osobno ne vjeruje u re-enactment bilo kakvog performancea duhovito se osvrćući i na svoj period umjetničkog i životnog partnerstva s Marinom Abramović ponavljajući još jednom rečenicu iz filma "Aestethics without Ethics is nothing but Cosmetic" (Estetika bez etike puka je kozmetika) sugerirajući svoj duboko odgovoran i društveno osvješten stav spram svega što je radio u umjetnosti.
Za kraj, na pitanje kada bi trebao izabrati kategoriju odnosno termin umjetnika pod kojim bi se najtočnije opisao - fotograf, body artist, performer ili konceptualni umjetnik - Ulay je bez imalo oklijevanja odgovorio: artivist - umjetnik i aktivist.
Po završetku Q & A sessiona, nagrađen snažnim aplauzom, Ulay se nastavio neformalno družiti s publikom i festivalskim organizatorima, a sve zajedno je te posljednje večeri Motovun film festivala u Zagrebu dodatno oraspoložio poznati zagrebački DJ Tomo Ricov.