Aleksandar Stanković iz emisije u emisiju izgleda sve zasićeniji svojom Nedjeljom u 2. Uzmimo kao primjer jučerašnje gostovanje novinara Novog lista Predraga Lucića.
Stanković je 'potrošio' gotovo 45 minuta pitajući Lucića da prokomentira razne veće i manje aktualnosti: od nogometa do naravno zaostataka iz Drugog, odnosno Domovinskog rata. Lucić je strpljivo odgovarao na ta pitanja, djelovalo je to kao neki kavanski razgovor s kojim se možete ili ne morate složiti.
Lucić je vrstan satiričar i ostaje nejasno zašto Stanković vodu nije tjerao na taj mlin. Doduše, spomenule su se Lucićeve pjesme, ali voditelj ga nije pitao treba li više satire po hrvatskim medijima, jer je sada uopće nema? Je li uopće moguće u današnjem dobu (prvenstveno interneta) pisati satiru po medijima kao što je to radio Feral Tribune? Ima li danas uopće mjesta za neki takav list ili portal? Također, Stanković ga je trebao pitati o medijskim slobodama, da prokomentira primjerice kakva je situacija u Novom listu čijem se vlasniku Robertu Ježiću sudi? Gdje uopće ide novinarstvo u doba interneta? Sviđa li mu se ta brzina ili je prije bilo bolje kada je vijest 'kasnila', pa se mogla i bolje provjeriti? Može li se danas živjeti od pisanja? Kako spasiti književnost od izumiranja i trivijalnosti? Kako dijeliti potpore za pisanje knjiga? Slaže li se s inicijativom Roberta Perišića o poboljšanju položaja pisaca ili postoji neki drugi, bolji način?
Sva ova pitanja nisu upućena, a dobar dio gledatelja bi volio čuti odgovor. Lucić je ipak veći poznavatelj ovakvih i sličnih prilika, nego da komentira je li dobar potez izbor Štimca za trenera reprezentacije.
Kod Stankovića se osjeća (nadamo se da griješimo) manjak strasti koji ga je dugo krasio. Valjda je to prolazno.
M.M.