Tinker Taylor Soldier Spy
Francuska, Njemačka, Velika Britanija, 2011., 127 min.
Režija: Tomas Alfredson
Uloge: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, John Hurt, Ciaran Hinds, Mark Strong, Toby Jones
U kinima: 2.2.2012.
ocjena 4 / 5
Kad špijuni ne nose pištolje
Špijunski krimić "Dečko, dama, kralj, špijun" dočekan je vrlo suzdržano i nije se najbolje proveo u kinima od svoje premijere, možda zato jer je publika odavno odustala od vjere u dobar stari krimić. Film će zasigurno doživjeti daleko veći uspjeh kao izdanje za male ekrane, za koje je žanr i ruku na srce daleko prikladniji.
Uzbudljiva priča o Smiley-u (Oldman) koji vodi dvostruku igru protiv KGB-a, krtice u organizaciji, političara i pojedinih koristoljubaca hladnog rata, a sve za svoju osobnu satisfakciju koju proživljava kroz čast, rutinu i principe. On je proračunat i precizan špijun, no nije odrezan od emocija, ima svoje male užitke, drage ljude. I dok prvu polovicu filma cjelokupna atmosfera izgleda pomalo začudno, kada se priviknemo na svijet hladnog rata polako počinjemo shvaćati posljedice takvog političkog stanja u svijetu. Ljudi koji se uokolo šeću bez pištolja i naglih kretnji, svojim perima i riječima ratuju na najgori mogući način, strahom. Nježni i spontani prijelaz paranoje političara i tajnih službi na javnost je već i u književnom predlošku John le Carréa ostavljen toliko suptilno da ako si dozvolite da vas film obuzme u jednom trenutku zaista možete osjetiti kako vam je utjeran "strah u kosti".
Dok scenarij briljira i dominira ovim filmom, englesko glumište s ponosom čita lekciju američkom. Film prezentira klasično glumačko iznošenje svakog detalja. Redatelj Tomas Alfredson, kojem je ovo drugi film odmah nakon genijalnog i rekao bih revolucionarnog „Let the right one in“, na sličan način kao i u svom režijskom debiju vrlo mračno, polako i čeznutljivo gradi filmski doživljaj kako bi omogućio briljantnom castu da se dere na nas strogim glasom. Colin Firth koji je nakon Kraljeva govora stekao to dugo željeno filmsko samopouzdanje ponovno briljira (ovaj put u sporednoj ulozi), a sve manje uloge su također odabrane s pažnjom. Nesumnjivo je iznenađenje vidjeti film u kojem radnja ne počinje s publikom, već se uključujemo u život likova i događaja koji postoje i daleko izvan kadra. I vjerojatno baš zato možemo nabrojati na prste pucnjeve pištolja u filmu o najgorim špijunskim spletkama koje je lice zemlje imalo priliku vidjeti. Le Carré okreće perspektivu tako da se ne plašimo onoga što će netko učiniti, već širi društvenu ovisnost o političko-špijunskoj hobotnici tako da se uplašimo onoga što netko možda neće učiniti. Na taj način, pomalo utopistički, prezentira utjelovljenja naših strahova toliko jednostavno i tiho, da gotovo možemo "namirisati krv".
Maestralno britansko glumište i solidna adaptacija
"Tinker Tailor Soldier Spy" uspijeva u cijelosti nadmašiti slične "21st century" epopeje iz Hollywooda kao što je "Good shepherd" Robert de Nira ili "Confessions of a Dangerous Mind" George Clooneya. Razlog tome je na prvom mjestu maestralno britansko glumište sinhrono sa solidnom adaptacijom. Osim odabira već iskušano dobre ideje, producentima se mora skinuti kapa za dovođenje Šveđanina Alfredsona na prvo mjesto filma, jer je baš on očito jedini imao dovoljan odmak da pronađe lijek za britanski snobizam i patetiku, a da iz toga probere ono zbog čega u bilo kojem Londonskom kazalištu zastaje dah. S takvim dojmom, film je zaslužio svaku pohvalu i najtopliju preporuku.
Janko Matić