The Descendants
SAD, 2011., 115 min.
Režija: Alexander Payne
Uloge: George Clooney, Shailene Woodley, Amara Miller, Nick Krause
ocjena 5 / 5
Kao potpuno iznenađenje za kraj 2011. godine pojavio se novi film Alexender Paynea, proslavljenog scenarista najbolje poznatog po zabavnoj utopističkoj kontemplaciji Stranputica iz 2004. Niti najava filma nije izgledala naročito interesantno, pogotovo ne u onom što je izgledalo kao totalno promašeni kasting George Clooneya. Svejedno, dobra priča je imala visoke izglede, a film se pokazao kao nezaobilazno štivo koje će se morati utvrditi još barem jednom.
U prepoznatljivom dijaloškom stilu, film već u samom početku nasmijava i unosi ugodnu atmosferu. Matt King (Clooney) se nalazi na životnom raskršću kada mora skrbiti o dvije kćeri koje žestoko, svaku na svoj način, "pere" odrastanje, dok im se majka nalazi na samrtnoj postelji. Istovremeno kao povjerenik mora ispregovarati važnu prodaju zemljišta u ime djela zajednice, saznaje da ga je žena (ona na samrtnoj postelji) varala s ljigavim trgovačkim putnikom, a sa svime time se bori usred Havaja kao da se niti ne nalazi usred onoga što je u zapadnom društvu često predstavljano kao "raj".
Idilični Havaji s mirisom nevolje, crnog humora i obiteljskog zajedništva
Upravo lokacija ovog filma je primjer kako 1 ili 2 otoka, ukoliko su dovoljno zanimljivi i istovremeno nepoznati, mogu pričati priču sami od sebe. Payneov film smješten u New Jersey ili okolicu Pariza bi bio dobar, no osrednje zapaženosti projekt kojim se vjerojatno niti on sam, a ostatak autorske ekipe sigurno, ne bi uopće bavio. No Havajski otoci kao središnja lokacija, koju redatelj uzima zdravo za gotovo, daje dodatnu društvenu komponentu i izaziva simpatije i povezanost s likovima. Prema Payneu, svi smo mi na nekim svojim "Havajima" gdje je drugima medeni mjesec, izgubljeni u problemima, najčešće projekcijama vlastitog ega. Payne slaže sve slagalice na mjesto, jednu po jednu, pa tako njegov direktor fotografije uspijeva sliku na koju smo navikli da je rajska i utopična učiniti prljavom, traljavom, toliko stvarnom da za razliku od nekih patetičnih ekskurzija u realizam iz 2011. (primjerice "Vožnja" koja je odnijela Zlatnu palmu za režiju u Cannesu), donosi miris i okus nevolje, crnog humora i obiteljskog zajedništva. Rijetko filmovi uspiju natjerati svoje gledatelje da navijaju za protagoniste (pogotovo kada antagonist jedva da i postoji, odnosno to su oni sami sebi), no u završnici putovanja obitelji King mi smo stvarno s njima i njihova katarza nam je draga kao da je naša.
"Nasljednici" pružaju divne gušte na 115 minuta svima onima koji uživaju u Clooneyevom šarmu i pametnom humoru. Osobna priča za sve one koji su se ikad pronašli izgubljeni i sami, optimistična filmska motivacija za novi dan o kojem odlučujemo sami.
"Nasljednici" su jedan od onih filmova koji nenametljivo opravdavaju postojanje vlastitog formata, i samo zbog toga mu možemo dati čistu peticu.
Janko Matić